Problem ummeta nikada nije bio u pitanju znanja – bilo da se radi o krupnim ili manje krupnim temama, niti je njihova stagnacija i slabost posljedica toga što se njegovi pripadnici bave sporednim pitanjima ili takozvanim ‘detaljima’ vjere, kako to neki danas tvrde. Pravi problem leži u grijesima, u udaljenosti od Allaha, u pretjeranoj vezanosti za dunjaluk i njegove varljive ljepote i zapostavljanju ahireta.
U islamu nema ničega što je suštinski ‘nebitno’. Svaki propis koji je došao putem Objave ima svoje mjesto i mudrost. Da, u vjeri postoje prioriteti i oni moraju biti poznati kako bi se vjera pravilno razumjela i primjenjivala – ali to ne znači da se manje važne stvari trebaju zanemariti. Naprotiv, zanemarivanje takvih pitanja vodi postepenom slabljenju vjerske prakse i duhovne svijesti.
Dovoljno je pogledati život Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, posebno u medinskom periodu – vremenu intenzivnih izazova: borbi za opstanak, vojnih sukoba, političkih prijetnji, uspostave islamske države i oblikovanja društvenog poretka. Uprkos svemu tome, Poslanik, alejhus-salatu ves-selam, nije zanemario ni najmanji propis. Poučavao je svoje ashabe i o korištenju misvaka, i o pravilima ponašanja u džamiji, i o jedenju desnom rukom. Neki bi možda danas ta pitanja nazvali ‘trivijalnim’, ali to govori više o njihovom nerazumijevanju vjere nego o stvarnoj vrijednosti tih propisa.
Vjera se, dakle, ne sastoji samo od velikih ideja, poput ruknova islama i imana i tome slično, nego uz to obuhvata i mnoge detalje u svakodnevnim postupcima, u sitnicama koje oblikuju moral, ponašanje i duhovnu čistoću.
Veliki islamski učenjaci kroz historiju nisu pravili vještačku podjelu između ‘bitnog’ i ‘nebitnog’ u islamu. Uzmimo primjer šejhul-islama Ibn Tejmijje – koji je bio istinski borac, alim i reformator. Ipak, njegove fetve obuhvataju i najdublje teološke rasprave, ali i pojašnjenja o ličnoj higijeni, međuljudskim odnosima, pravilima trgovine i slično. U njegovom pristupu – kao i kod ostalih učenjaka sunneta – vidi se cjelovitost vjere i razumijevanje da se istinska promjena ne gradi samo na govoru o velikim idejama, nego i na dosljednom življenju vjere u svim segmentima života.
Govor takvih nas podsjeća na one koji, s vremena na vrijeme, tvrde da kao ummetu ne trebaju toliko hafizi i islamski učenjaci, koliko nam, navodno, trebaju ljekari, inženjeri, tehnolozi, mašinci i njima slični. Međutim, upravo ti koji to tvrde, niti su hafizi, niti ljekari ili inženjeri. Slično je s onima koji kažu: “Dok vi sjedite u halkama i izučavate vjerske detalje, ljudi su već otišli na Mjesec.” Ipak, ti isti nisu ni u halkama, niti su na Mjesecu.
Pravi uzroci slabosti današnjeg ummeta leže u moralnoj i duhovnoj zapuštenosti. U srcima u kojima grijeh više ne izaziva tugu, a ibadet više ne donosi radost. U zajednicama gdje se dunjaluk voli više od ahireta, gdje se slabost opravdava ‘realnošću’, a grijeh se umotava u plašt modernosti.
Osim toga, ne smijemo zanemariti i bolest međumuslimanskih odnosa – zlobu, zavist, međusobno omalovažavanje i spletkarenje. Upravo te slabosti neprijatelji vjere iskorištavaju kako bi nas podijelili, oslabili i zavladali našim zemljama, dok mi međusobno raspravljamo ne iz želje za istinom, već iz potrebe da ponizimo jedni druge.
Zato, put oporavka ummeta ne vodi kroz ostavljanje vjerskih propisa pod izgovorom da su ‘sekundarni’, već kroz pokajanje, moralno pročišćenje, obnovu iskrenog odnosa s Allahom, i prakticiranje vjere u svim njenim dimenzijama – od najuzvišenijih ciljeva do najsitnijih detalja.
A Allah najbolje zna.
