U vremenu kada se muslimani širom svijeta bude i vraćaju Kur’anu i Sunnetu, još uvijek se među nama uporno provlači stara, izlizana etiketa – „vehabija“. Ovaj izraz već decenijama služi kao batina za sve one koji žele vjeru živjeti onako kako su je živjeli ashabi i prve generacije muslimana. Štaviše, i za sve one koji žele da slijede primjer svojih djedova i nena, koji su islam prakticirali u svakodnevnom životu.
Kako je nastala ta etiketa?
Poziv na čisti islam – bez praznovjerja, bez izmišljotina i bez idolopokloničkih praksi – protivnici vjere su obukli u najružniju odoru i nazvali ga „vehbijskim“. Potom su ga obasuli lažima, optužili ga za krutost, ekstremizam i primitivizam, dok su njegove sljedbenike prikazivali kao opasnost po društvo.
Umjesto da ljudima pošteno kažu da se radi o pozivu na povratak izvornom islamu, oni su nametnuli etiketu, stavili metu na čelo i pokrenuli podlu propagandu. I uspjeli su: danas mnogi muslimani zaziru već od same riječi „vehabija“, iako ona u stvarnosti ne znači ništa drugo do – poziv na čisti islam.
Takva kleveta nije ostala samo na riječima. U nekim muslimanskim zemljama spaljivane su knjige šejha Muhammeda b. Abdulvehhaba i njegovih sljedbenika, iako je šejh bio samo učenjak koji je slijedio i pozivao se na velike imame prije njega. Ljudi su hapšeni, proganjani, izloženi nasilju i javnom linču – samo zato što su željeli islam onakav kakav je objavljen. Mase su uvjerene da je „vehbizam“ novi pravac koji islam ne priznaje.
Naziv „vehabija“ nisu izabrali oni kojima je nalijepljen – zbog brade, nikaba, pridržavanja za halal i sustezanja od harama – niti su ga ikada prihvatili. Nametnuli su im ga protivnici, kako bi ih ocrnili i stvorili dojam da donose neki novi mezheb.
Dakle, sve je to lažna propaganda. Tzv. vehabije nisu donijeliništa novo – njihovo vjerovanje je vjerovanje prvih generacija musimana (selefa), utemeljena na Kur’anu i Sunnetu. Sljedbenici tog poziva nisu odbacivali imame mezheba; naprotiv, svi – Malik, Šafija, Ahmed i Ebu Hanife – kod njih su uvaženi i poštovani.
Zašto i danas ta etiketa?
Nije teško pogoditi. Ko god digne glas protiv praznovjerja, širka, novotarija, islamofobije, nasilnog ateizma, nemorala i slijepog oponašanja nevjernika – automatski biva proglašen „vehbijom“. To je najlakši način da ga se ušutka i izoluje, bez ozbiljnog razgovora i bez naučne debate. Ta etiketa je postala oružje u rukama onih kojima smeta čista vjera – jer čista vjera ne poznaje idole, politike, manipulacije, sektaštvo ni rasnu pripadnost.
Vrijeme je da se probudimo. Bošnjaci muslimani moraju prestati nasjedati na jeftine parole i propagandu. „Vehabija“ je samo izmišljeni termin za zastrašivanje muslimana, pravljenje raskola i unošenje netrpeljivosti u saff. Onaj ko poziva Kur’anu i Sunnetu, ko slijedi ashabe i prve generacije, ko poziva na tevhid i uklanjanje novotarija – taj ne slijedi nikakav novi pravac, već vraća islamu njegovu istinsku ulugu, a to je življenje po njemu.
A onaj ko se boji čistog islama – taj će uvijek tražiti etiketu kojom će ga ocrniti, kako bi sakrio vlastitu slabost i održao prividnu „zonu komfora“ iza lažne pripadnosti islamu.
Istina je da među onima koje nazivaju „vehabijama“ ima i neodgovornih i neodgojenih pojedinaca, pa i onih koji prave javne ispade i prijestupe. Međutim, nepravedno je i diskriminirajuće zbog grešaka pojedinaca pripisivati odgovornost svima koji im liče. Zamislite kako bi izgledalo kada bi se, zbog jednog kriminalca ili ubice koji je obrijan, svaki obrijani čovjek proglasio kriminalcem i potencijalnom prijetnjom društvu. Gdje bi bio kraj takvom rezonovanju? Ili, kada bi se zbog propusta jednog prosvjetnog radnika ljaga bacila na sve učitelje i na cijelu prosvjetu.
Pravednost i objektivnost temeljni su principi svakog zdravog društva i zajednice. A kada se oni izgube, društvo upada u opasnu zamku generalizacije – što samo produbljuje podjele i nepravdu.
