PITANJE: Imam pitanje, problem – nemam pojma šta je. Dakle, riječ je o vesvesama: preispitujem svoje postupke koje sam uradio prije godinu, tri ili pet, i u teškoj sam depresiji zbog toga, jer se bojim da bi to moglo izaći na vidjelo, a tih se postupaka stidim. Moja “robija” počinje odmah ujutro čim otvorim oči, i to me sprečava da ibadetim, radim, učim – jednostavno sam na nuli.
Jedan mi je brat savjetovao da dam sadaku i, uz nijjet, zamolim Allaha da mi to pokrije. Eh, sad – ja sam tu sadaku dao i dao sam je nekoliko puta (nahranim jednog siromaha kad ga sretnem), pa te sada pitam: da li trebam svaki dan udjeljivati sadaku odjednom za sve to što želim da mi se pokrije, ili moram udijeliti po jednu sadaku za pojedinačno djelo?
Brate, posavjetuj me. U vjeri sam šest godina, ali me ovo obara. Bojim se da ne izađu moje sramote, bojim se da će to Allah iznijeti. Znam da je to loše mišljenje o Gospodaru – da mi Allah oprosti – ali ja više ne znam ni šta bih, ni kuda bih. Osjećam kao da mi je planina u prsima; teško mi je, nemam motiva ni za šta – ni da radim, ni da učim, ni da se družim s braćom – jer se bojim da će me, ako saznaju, to poniziti. Toliko crnih misli mi dođe da pomislim da sam i poludio i pitam se čemu ja na dunjaluku.
Svaki dan se borim s tim, padam u tešku, bezizlaznu depresiju. Obori me toliko da samo ležim u krevetu, ili sam i u tišini sjedim u sobi. Halali što sam ovako odužio, ali ovo mi ne da da živim. Kada bi mi nekako pomogao da se riješim ovog belaja, da i ja konačno progledam i prodišem, da počnem živjeti.
Želim da budem jak u vjeri, da moj iman raste, ali sada klanjam samo farze – da ne izađem iz vjere – a prije nisam mogao zamisliti da propustim sunnete. Možda sam i poludio, nemam pojma. Teško mi je da ti ne mogu opisati.
Dovi za mene. Allah ti dao svako dobro.
ODGOVOR: Hvaljen neka je Allah, a salavat i selam donosim na Njegovog Poslanika, časnu porodici i sve ashabe.
Šejtan – Allah ga prokleo – kada uvidi da nije u stanju čovjeka potpuno odvratiti od vjere, radi jačine njegovog imana, nastoji na sve načine da mu vjeru učini teškom. Dolazi mu s raznim mislima i ubacuje u njegovo srce sumnje, kako bi postigao svoj prvenstveni cilj – da povjeruje u njega, a posumnja u Uzvišenog Allaha.
Islamski učenjaci navodili su načine na koje šejtan prilazi čovjeku, a oni su mnogi, ali najbitnija i najčešća su tri:
1. Preko strasti,
2. Preko srdžbe,
3. Preko šubuhata (sumnji, vesvesa i sl.).
Znaj, dragi brate, da ne postoji niko od ljudi na dunjaluku a da nije iskušan jednom ili više od ova tri šejtanska pristupa. Na nekoga šejtan djeluje jače, a na nekoga slabije – shodno jačini ili slabosti imana.
Pojedini ljudi su, u globalu, otporni na strasti i izazove, ali ne mogu kontrolisati svoju srdžbu. Drugi se rijetko ljute, ali padaju na ispitu strasti. Trećima ni strasti ni srdžba ne predstavljaju problem, ali im šejtan prilazi sa strane sumnji u vjerovanje ili vesvesa u ibadetima i sl. Neki su stabilne ličnosti, na njih vesvese ne utiču, ali ne mogu odoljeti ni najmanjem strastvenom izazovu itd. U svemu tome je Allahova mudrost – da iskuša Svoje robove, ko će se bolje ponijeti i ko će Ga više moliti, dozivati i kod Njega utočište tražiti.
Radi toga, neka te ne žalosti stanje s kojim si iskušan, jer to je normalna stvar za jednog vjernika. Nemoj misliti da drugi nemaju takva ili slična iskušenja, iako neki to ne pokazuju.
Što se tiče grijeha, ne vidim razloga da se toliko brineš i paničiš zbog njih.
Grijesi za koje se čovjek pokajao po islamu su kao da i ne postoje – pa makar ih svi ljudi znali. Zar ne znaš da su mnogi ashabi, radijallahu anhum, obožavali kipove, poslovali s kamatom, zakopavali svoju žensku djecu itd.? To su najveći grijesi kod Allaha, i radili su ih javno – svi su znali za njih.
Kada su se pokajali Allahu, On im je sve grijehe oprostio i loša djela zamijenio dobrim:
“…ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je; a onaj ko se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio.”1
Onaj ko se pokaje Allahu ne smije se kuditi zbog grijeha koje je radio prije pokajanja, pa makar bili i nakon primanja islama – islamski učenjaci su po tom pitanju jednoglasni. Ako bi ljudi saznali nešto od tvojih grijeha i zbog toga te kudili, oni bi bili grješni kod Allaha, a ne ti.
Vaš stid od grijeha koje ste činili u osnovi je pozitivan, jer je stid od imana, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali on ne smije doći na stepen očaja i gubljenja nade. Stiditi se treba, ali u isto vrijeme i ponositi se uputom te Allahu zahvaljivati na njoj.
Znaj da su grijesi koje si prethodno počinio Allahova odredba koju je nemoguće promijeniti. Obavezan si da u to vjeruješ, ali te Allah – iz Svoje prevelike milosti – njima neće teretiti ako se pokaješ. Obavezan si da sada vodiš brigu o svojoj budućnosti.
Nemoj se puno osvrtati na ljude, jer oni nikada s tobom neće biti potpuno zadovoljni. Ako si dobar – zavide ti, a ako si loš – kude te. Nastoj da stekneš Allahovo zadovoljstvo čineći dobra djela i napuštajući grijehe, to je stvarni uspjeh, a zadovoljstvo ljudi je cilj kojeg niko postigao nije.
Ako vjeruješ u Allaha – a tvrdiš da vjeruješ – obavezan si vjerovati i u Njegova lijepa imena i uzvišene osobine. Zar ne znaš da je od Allahovih osobina da prekriva grijehe Svojih robova? Ako Allah prekriva mnoge grijehe nevjernicima, pa šta reći za vjernike?
Što se tiče sadake, ona se daje iskreno u ime Allaha s ciljem sevapa i nagrade na Ahiretu, a Allah će i mimo sadake prekriti grijehe – jer to je Njegova stalna osobina. Nema smetnje da čovjek, nakon što udijeli sadaku ili uradi neko drugo dobro djelo, zamoli Allaha s tim djelom da mu oprosti i prekrije grijehe, kao što je: “O Allahu, ako sam ovu sadaku iskreno udijelio radi Tebe, prekrij moje grijehe!”
Grijesi su grijesi – svi ljudi ih čine, neko više, neko manje – ali najbolji su oni koji se najviše kaju i nastoje da se poprave.
Na kraju, savjetujem te da poduzmeš propisane sebebe da bi se sačuvao tih šejtanskih spletki. Na prvom mjestu moraš povesti brigu o srčanim ibadetima, koji su bitniji od vanjskih.
Iskreno se osloni na Allaha u onome čega se bojiš, jer onaj ko se iskreno osloni na Allaha – On mu je dovoljan i dat će mu izlaz odakle se i ne nada.
Strpi se radi Allaha, jer samo strpljivi će uspjeti.
Žudi za Allahovim zadovoljstvom, pa će i ljudi biti zadovoljni tobom.
Voli Allaha i sve što On voli, pa ćeš i ti biti voljen i omiljen.
Lijepo misli o Allahu, pa će i Allah tako misliti o tebi.
Budi svjestan Allahove blagodati prema tebi, pa ćeš Mu više na njoj zahvaljivati, a ako budeš zahvalan, Allah će ti je povećati.
Allah ti je spustio Knjigu i poslao Poslanika da bi postigao sreću na oba svijeta i da ne bi lutao – pa ako budeš tražio sreću u nečem drugom, to će ti samo nesreću povećati.
Život je kratak, pa iskoristi slobodno vrijeme da povećaš broj dobrih djela, jer će doći dan kada ćeš žaliti za propuštenom prilikom – ali još nije kasno.
Štoviše klanjaj dobrovoljnih namaza, jer je namaz veza između Allaha i Njegovih robova.
Posti dobrovoljni post, jer je nagrada za njega neprocjenjiva.
Druži se s ljudima koji su iskreni i dobri vjernici kako bi bio poput njih.
Ne ispuštaj jutarnji i večernji zikr da bi bio pod zaštitom.
Čvrsto se prihvati za Kur’an i Sunnet i ukrcaj se u lađu spasa.
Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara svih svjetova, Svemilostivog i Milostivog, Onoga koji se odaziva na doziv i uslišava dove, da ti učini prsa prostranim i širokim, da te sačuva šejtanskih spletki i došaptavanja, da ti oprosti grijehe, da te učini sretnim i spokojnim i da tvoje srce učvrsti na Pravom putu!
Amir I. Smajić
Medina, 12. rebi’ul-evvel, 1435. h. god.
