Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dželle šanuhu, koji izvodi vjernike iz tmina na svjetlo; Jedinom, Gospodaru svih svjetova, Koji je mnogo milostiv i mnogo prašta, a čija kazna nasilnicima nije daleko. Salavat i selam neka su na Njegovog najodabranijeg i najčasnijeg Poslanika, Muhammeda, njegovu čednu i plemenitu porodicu, uzorite ashabe i sve iskrene sljedbenike.
Znajte, dragi brate i cijenjena sestro u islamu, da je Uzvišeni Allah, Gospodar svih svjetova, stvorio ljude i džine samo iz jednog plemenitog cilja: da budu Njegovi robovi, tj. da Mu se pokoravaju u Njegovim naredbama i da se klone Njegovih zabrana. Zato je Uzvišeni Allah slao poslanike i spuštao knjige kako bi ljudima detaljno pojasnio put koji vodi ka Njegovom oprostu i vječnom uživanju u Džennetu, te putove koji vode ka Njegovoj srdžbi i propasti na dunjaluku i na ahiretu.
Uzvišeni Allah, ‘azze ve dželle, rekao je: “Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo Moje budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali – biće stanovnici Džehennema; u njemu će vječno ostati.”1
Među putevima koji izazivaju Allahovu srdžbu i prizivaju propast jeste dolazak u bilo kakav kontakt sa sihrom i sihirbazima. Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, najstrožije je zabranio bavljenje sihrom i traženje bilo kakve pomoći od sihirbaza, koji su Njegovi jasni i otvoreni neprijatelji, jer je šteta prouzrokovana tim odvratnim djelom nemjerljiva.
Šta je sihr i ko je sihirbaz?
Sihr je svaki tajni i nepoznati vid liječenja ili izazivanja bolesti putem izučavanja, čaranja, zapisa, trava i sl., čime se sihirbaz služi kako bi na tajnovit način “pomogao” ili naudio određenoj osobi. U sihr, također, ulazi i svaki vid magije koja iskrivljuje stvarnost u očima ljudi.
Sihirbaz je onaj ko se bavi sihrom i pravi ga putem saradnje sa šejtanima i pokvarenim džinima, koji mu se pokoravaju i pomažu, ali za uzvrat od njega traže da čini odvratna i Allahu mrska djela: da čini sedždu šejtanu, da baca Mushaf u nečistoću, da psuje Allaha, ‘azze ve dželle, i sl.
Neki od znakova po kojima se mogu prepoznati sihirbazi:
1. pisanje talismana, hamajlija, zapisa i sl.;
2. traženje od bolesnika njegovog imena, imena oca ili majke i sl.;
3. davanje bolesniku određenih stvari da ih zakopa, odnese na određeno mjesto i sl.;
4. izgovaranje nerazgovjetnih riječi, brzo i nejasno govorenje, služenje nepoznatim jezikom i sl.;
5. davanje bolesniku listova, talismana, “preparata” i sl. da ih spali, a potom da se nekada dimom kadi;
6. davanje bolesniku krvi da se njome maže i sl.;
7. neurednost, nečistoća, odvratan miris, izopačenost u licu, tama u očima i sl.
Pravljenje, izučavanje, podučavanje i svaki drugi vid bavljenja sihrom najstrožije su zabranjeni u islamu, kao i u svim prethodnim nebeskim objavama (koje su derogirane), na što upućuje i zdrav razum kojim je Allah, ‘azze ve dželle, počastio čovjeka.
Uzvišeni, dželle šanuhu, rekao je: “I povodese za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici – učeći ljude sihru i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!’ I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali time nikome nisu mogli nauditi bez Allahove volje. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati, iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali!”2
Sihr i sihirbazi osuđeni su na potpunu propast, na dunjaluku i na ahiretu, i neće uspjeti gdje god bili. Uzvišeni Allah, ‘azze ve dželle, na to jasno ukazuje na više mjesta u Kur’anu.
Allah, dželle šanuhu, rekao je: “I kad sihirbazi dođoše, Musa im reče: ‘Bacite što imate da bacite!’ I kad oni baciše, Musa uzviknu: ‘Ono što ste priredili je sihr! Allah će ga uništiti, jer Allah ne dopušta da djelo pokvarenjaka uspije.’ Allah će Svojim riječima istinu utvrditi, makar to nevjernicima bilo mrsko!”3
I rekao je: “Doista, ono što su oni napravili samo je varka sihirbaza, a sihirbaz neće, ma gdje došao, uspjeti.”4
Svaki vid bavljenja sihrom – bilo da ga čini, podučava ili ga odobrava – jasno je nevjerstvo u Uzvišenog Allaha, dželle dželaluh, i očito otpadništvo od vjere islama, kao što se da zaključiti iz prethodno spomenutih ajeta.
Isti propis važi i za sve vrste gatara, vračara i proricatelja, koji putem džina, šejtana, zvijezda i određenih prirodnih pojava obavještavaju o budućnosti, sudbini, izgubljenim stvarima i sl.
Uzvišeni Allah, ‘azze ve dželle, rekao je: “Reci: ‘Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna šta će se dogoditi’; i oni ne znaju kada će oživljeni biti.”5
Onaj ko odlazi kod sihirbaza, vračara i gatara i obraća im se za pomoć počinio je veliki grijeh prema Uzvišenom Allahu; takvom se namaz ne prima četrdeset dana i noći. Ista kazna pogađa i one koji čitaju horoskope i prate TV-emisije koje se bave proricanjem sudbine.
Safijja, radijallahu anha, prenosi od nekih supruga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ko ode proricatelju i pita ga o nečemu, namaz mu se neće primiti četrdeset dana.”6
Ovaj propis odnosi se, naravno, na onoga ko ne povjeruje u ono što ovi pokvarenjaci kažu. Ako im, pak, povjeruje i potvrdi njihovo “proricanje”, počinio je još veći grijeh i zanevjerovao u sve što je objavljeno Allahovom Poslaniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko ode proricatelju ili gataru i povjeruje u ono što mu kaže, taj je zanevjerovao u ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.”7
Po islamskom tradicionalnom učenju, kaznena norma za dokazane sihirbaze jeste smrtna kazna, zbog velike opasnosti koju predstavljaju po društvo i pojedince. Stoga je obaveza na muslimanskim vladarima, koji posjeduju pravo primjene smrtne kazne, i na svim drugim vladarima koji imaju razuma, da pristupe primjeni ovog univerzalnog propisa, jer je u njemu korist za cjelokupno čovječanstvo, ne gledajući na vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Dakako, pojedinci ne mogu uzimati vlast u svoje ruke, ali kada bi vlasti primijenile ovaj propis, mnogo bi se umanjilo zlo među ljudima.
Vjerodostojno se prenosi od pravednog halife Omera, te njegove kćerke Hafse i ashaba Džunduba, radijallahu anhum, da su naredili pogubljenje sihirbaza. U predajama se ne spominje da se tome suprotstavio iko od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što jasno upućuje na njihov konsenzus o ispravnosti tog propisa.
Onome ko je iskušan nekim od ovih gnusnih pojava poručujemo da se što prije pokaje Uzvišenom Allahu, dželle šanuhu, i od Njega zatraži oprost prije nego što bude kasno. Neka bez oklijevanja prekine svaki kontakt sa šejtanima i džinima i neka uništi sve što je u njegovoj mogućnosti od sihra. Ako mu, zbog toga, naude šejtani, džini ili neko drugi, neka se osloni na Allaha, ‘azze ve dželle, i neka mu uzor budu sihirbazi prokletog faraona.
Uzvišeni, govoreći o njima, kaže: “I Mi naredismo Musau: ‘Baci štap svoj!’ – i on odjednom proguta sve ono čime su oni obmanu izveli. I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su priredili; i tu oni biše pobijeđeni i ostadoše poniženi, a sihirbazi se licem na tle baciše. ‘Mi vjerujemo u Gospodara svjetova’ – povikaše – ‘Gospodara Musaova i Harunova!’ ‘Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!’ – viknu faraon. – ‘Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste njegove stanovnike izveli. Zapamtit ćete vi! Isjeći ću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda ću vas sve razapeti!’ A oni rekoše: ‘Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti! Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kada su nam došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i da kao vjernici umremo!’”8
Lijek treba tražiti u dozvoljenom, a ne u onome čija je šteta, bez imalo sumnje, veća od svake prividne koristi. Ko bude iskušan bilo kojom duševnom ili tjelesnom bolešću, propisano mu je da se liječi sljedećim koracima:
1. da čvrsto vjeruje da su i bolest i lijek od Uzvišenog Allaha, ‘azze ve dželle;
2. da moli Allaha, dželle šanuhu, za ozdravljenje;
3. da se liječi Kur’anom i ispravnim, vjerodostojnim dovama;
4. da traži lijek u dozvoljenim uzrocima: odlaskom pouzdanom ljekaru, korištenjem provjerenih medikamenata i sl.
Allah, ‘azze ve dželle, rekao je: “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.”9
A Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.
Amir I. Smajić
Medina, 27. džumadel-evvel, 1432. h. god.
Fusnote
- El-Bekare, 38–39
- El-Bekare, 102
- Junus, 80–82
- Ta-Ha, 69
- En-Neml, 65
- Muslim, br. 2230
- Hadis su zabilježili Ahmed, br. 9356, Hakim, br. 15, Bejheki, 8/135, i drugi, s vjerodostojnim lancem prenosilaca. A u predaji kod Bezzara, 1873, Ebu Ja‘le, br. 5408, i drugih, navodi se da je Ibn Mes‘ud, radijallahu anhu, rekao: “Ko ode gataru ili sihirbazu…”
- El-A‘raf, 117-126
- El-Isra, 82
