Jutros sam slušao svjedočenje Muhammeda er-Reška, jednog od palestinskih zatvorenika koji su oslobođeni u posljednjoj razmjeni, nakon punih dvadeset osam godina provedenih u izraelskim zatvorima. Zapravo, Muhammed je od rane mladosti osuđen na „osam doživotnih robija“, ali ovo mu je ipak bio treći izlazak na slobodu. Prvi put se oslobodio možda jednim od najspektakularnijih bijegova našeg vremena, ali je ubrzo ponovo zarobljen. Drugi put je izašao u prvoj razmjeni zatvorenika, no nakon samo dvije godine opet je uhapšen. Napokon, nakon gotovo tri decenije provedenih u raznim zatvorima, Allah mu je podario slobodu u posljednjoj razmjeni između palestinskog otpora i okupatora, prije nekoliko mjeseci.
Njegovo svjedočenje je prepuno ibreta i snažnih pouka, a naročito kazivanje o bijegu iz zloglasnog zatvora u Askalanu. Čovjek, slušajući takva svjedočenja, ostaje između dva stanja: između nevjerice – kako su ljudi uopće mogli izdržati takva iskušenja i ostati živi – i između dubokog razočarenja pomiješanog s osjećajem vlastite bezvrijednosti, kada shvati šta su sve ljudi podnijeli na Allahovom putu, a ipak ostali ponizni, skromni i prizemljeni.
Posebno me je dojmilo njegovo kazivanje o periodu nakon legendarnog bijega, kada je bio bačen u samicu – potpuno mračnu tamnicu dimenzija svega dva metra dužine i četrdeset centimetara širine, u kojoj je proveo osamdeset dana. Samo jednom u toku dvadeset i četiri sata imao je pravo da izađe do toaleta i obavi fiziološku potrebu.
Halem, voditelj emisije, upitao ga je da li je u toj tamnici bilo ikakvog svjetla. Odgovorio je da je postojala mala rupica, promjera cigare, kroz koju je ulazilo tek malo svjetlosti, pa je dodao: „Ta svjetlost mi je bila blagodat; zahvaljujući njoj učio sam svoj dnevni vird iz Kur’ana.“
Zatim je nastavio: „Neki poznanici su uspjeli da mi dostave izrazito mali format mushafa, koji su sakrili u komad hljeba. Kada bi ta slaba svjetlost dopirala do ćelije, uzimao bih mushaf i učio svoj vird. Sjećam se da je Allahovo ime bilo ispisano crvenom bojom.“
Zaista veliki ibret i pouka, naročito kada se to uporedi sa našim stanjem i našim odnosom prema Allahovoj Knjizi. Uprkos svim blagodatima i olakšicama koje imamo, učenje Kur’ana i halke Kur’ana često se izbjegavaju, a ljubav, trud i posvećenost Allahovoj riječi daleko su ispod onoga što bi trebali biti.
Molim Allaha da Kur’an učini proljećem naših srca, utjehom naših tuga i sagovornikom u našoj osami!
