Govor ćemo započeti riječima Uzvišenog, a Njegov govor je najljepši govor: „… rob vjernik je bolji od roba mušrika, makar vas on (mušrik) zadivio.“1
Znajte, draga braćo i sestre, da su vjernici međusobno braća i da im je naređena ljubav i samilost. To je jedan od ogranaka imana i njegovih jasnih pokazatelja. Jedna od šejtanovih prokletih spletki, kojom je mnoge udaljio od Pravog puta, jeste da im omrzne i ogadi njihove sestre i braću u vjeri. Sve počinje sitnim razočaranjem zbog ponekih mahana i propusta, zatim šejtan to počne uveličavati, a istovremeno uljepšavati stanje džahila i nevjernika. I ubrzo nastaje priča: „Braća su ovakva i onakva, nemaju ahlaka, nisu pošteni…“ – dok se za džahile govori: „Kulturni su, fini, pošteni, s njima nema problema.“ Tako, korak po korak, šejtan odvaja vjernika od vjernika, a približava ga nevjernicima, sve dok ga na kraju potpuno ne odvoji od vjere.
Snaga zajednice
Kada bi iskreno razmislio, svaki vjernik bi shvatio da je prve korake ka Pravom putu načinio upravo uz druge vjernike: s njima je učio prve lekcije, jačao iman, ostavljao harame i učvršćivao se na pokornosti. I uz njih će, inšallah, ostati ustrajan. Vjernici se, bez sumnje, međusobno nadopunjuju, a jasno je da vuk lakše pojede ovcu koja se odvojila od stada, nego onu koja je ostala u zajednici.
Brate i sestro, vjernici nisu bezgrešni. To su ljudi od krvi i mesa, slabi i manjkavi, a od njih se ne može očekivati savršenstvo. Pa ni sami sobom nismo zadovoljni, ako smo iskreni, a od drugih tražimo da budu bolji od nas. Međutim, kada bismo razmišljali o njihovim dobrim osobinama – da Allahu padaju na sedždu, da Ga vole, da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ostavljaju grijehe i da se kaju – vidjeli bismo da je to neuporedivo vrednije od svake „korektnosti i finese“ koju nalazimo kod nevjernika.
Opraštanje i sabur
Ne smijemo sebi dopustiti da nasjednemo na šejtansku spletku. Ako nas je neko od braće povrijedio ili zakinuo, to je svakako haram, ali on je i dalje vjernik s kojim nas veže iman. Niko ne opravdava zulum niti greške, ali ni to ne briše činjenicu da je on, sa svim svojim manama, bolji od pune Zemlje prefinjenih džahila koji ne znaju za sedždu Allahu. Zato su brojni ajeti i hadisi usmjereni na to da vjernici opraštaju jedni drugima, da trpe međusobne nepravde, da prekrivaju mahane – sve kako zajednica vjernika ne bi bila razorena i zamijenjena društvom džahila. Jer čovjek, htio to ili ne, poprima osobine onih s kojima se druži i uz koje živi.
Pouka i opomena
O vjernici, bojte se Allaha i ne uzimajte druge mimo vjernika za bliske prijatelje – ni na dunjaluku ni na ahiretu. Onaj ko misli da mu je bolje s džahilima, makar u poslu ili dunjalučkom interesu, grdno se vara. Neka se prisjeti primjera onih koji su takvo nešto govorili prije njega – gdje su završili i kuda ih je to odvelo. Jer, Allah kaže: „… a rob vjernik je bolji od roba mušrika, makar vas on (mušrik) zadivio.“2
Amir I. Smajić
