Propuštanje namaza radi posla (8)

PITANJE: Kakav je propis za osobu koja ponekad, zbog nemogućnosti na poslu da se izmakne da namaz obavi, obavlja namaz nakon njegovog vremena, tj. podne-namaz u vrijeme ikindijskog vremena?

ODGOVOR: Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dželle šanuhu, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.

Uzvišeni Allah, ‘azze ve dželle, učinio je namaz nerazdvojnom vezom između Sebe i Svojih robova te propisao njegovo obavljanje u tačno određenim vremenima: “… jer vjernicima je, doista, propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.”¹

Redovno obavljanje namaza u njegovim vremenima obilježje je iskrenih i pravih vjernika: “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, … i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju, – oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.”²“Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali, … i oni koji namaze svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim bašćama biti počašćeni.”³

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uvrstio je obavljanje pet dnevnih namaza među temelje islama. U hadisu koji prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, kaže se: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.”⁴

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Mu’azu kada ga je slao u Jemen, neposredno prije smrti: “Doista sada ideš u narod koji su odehlu-l-kitaba (sljedbenika prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka prvo čemu ćeš ih pozvati bude da Allahu ispovijedaju tevhid – jednoću; pa ukoliko ti se u tome pokore, obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim pet namaza u toku svakog dana i noći; pa ako budu klanjali, obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim zekat na imetak koji se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovoj sirotinji; pa ako pristanu na to, uzmi od njih, ali kloni se njihovog najboljeg i najplemenitijeg imetka.”⁵

S obzirom na navedeno, neopravdano odgađanje namaza izvan njegovog propisanog vremena jedan je od najvećih grijeha prema Uzvišenom Allahu, dželle šanuhu.

Uzvišeni je rekao: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.”⁶

Imam El-Evza‘i prenosi od Musaa b. Sulejmana, a on od Kasima b. Muhajmere, da je citirao ovaj ajet i rekao: “Tj. nisu obavljali namaz u njegovom vremenu, a da su ga u potpunosti ostavili, to bi bilo nevjerstvo.”⁷

Prenosi se i da je Omer b. Abdulaziz proučio ajet: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći”, pa rekao: “Nisu zapostavili namaz tako što su ga ostavljali, nego su zapostavili namasko vrijeme.”⁸

Allah, ‘azze ve dželle, rekao je: “A teško onima koji, kada namaz obavljaju, namaz svoj kako treba ne izvršavaju…”⁹

Mus‘ab, sin Sa’da b. Ebi Vekkasa, radijallahu anhu, upitao je svoga oca: “O babo moj, jesi li pročitao Allahove riječi: ‘…koji namaz svoj kako treba ne izvršavaju.’ Ko od nas ne pogriješi i ne zaboravi u namazu? Kome od nas misli ne lutaju u namazu?” Sa’d, radijallahu anhu, odgovorio je: “Ne misli se na to, nego na nemarnost prema namaskim vremenima.”¹⁰

Istaknuti učenjak Ibnul-Kajjim el-Dževzijje ističe: “Ne razilaze se muslimani da je namjerno ostavljanje obaveznog namaza ogromna nepokornost prema Allahu i jedan od najvećih velikih grijeha. Grijeh takvog je veći kod Allaha od namjernog ubistva, otimanja imetka, zinaluka, krađe i pijenja alkohola. On je izložen Allahovoj kazni, srdžbi i poniženju i na dunjaluku i na ahiretu.”¹¹

Odgađanje namaza radi posla, gostiju, kupoprodaje i sličnih razloga zabranjeno je, jer se to ne smatra opravdanjem da se namaz izostavi u njegovom propisanom vremenu. Allah, ‘azze ve dželle, rekao je: “Međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.”¹²

Naprotiv, čak ni bolest nije opravdan razlog za izostavljanje, jer je Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, olakšao bolesnicima koji nisu u stanju da obave namaz u stojećem položaju, da ga obave onako kako su u stanju: sjedeći, ležeći na boku i sl.

Od Imrana b. Husajna, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: “Imao sam hemoroide, pa sam pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu. Rekao mi je: ‘Klanjaj stojeći; ako ne možeš, onda sjedeći; a ako ne možeš ni to, onda na boku.’”¹³

Također, ni onima koji su u ratu, na prvim linijama ili u strahu nije dozvoljeno odgađanje namaza, nego im je propisan namaz u strahu, sa posebnim načinom obavljanja. Allah kaže: “Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz, pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva čekali da vi zanemarite oružje svoje i opremu svoju, pa da na vas svi odjednom navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju. A kada namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći. A u bezbjednosti obavljajte namaz u potpunosti, jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.”¹⁴

Musliman je obavezan da Allahove, dželle šanuhu, naredbe i naredbe Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stavi na prvo mjesto, ispred svega. Allah, Uzvišeni, naređuje nam da obavimo namaz u njegovo vrijeme, a takva osoba – da nas Allah sve uputi na Pravi put – daje prednost poslu, direktoru, poslodavcu, imetku i sl. Najmanje što možemo reći za takvoga jeste da je veliki grješnik, na rubu propasti i izložen Allahovoj nesnosnoj i bolnoj kazni.

Zatim, islamski učenjaci razilaze se o neopravdano izostavljenom namazu: da li je – uz iskreno pokajanje – propisano taj namaz naklanjati, ili je njegovo naklanjavanje nepropisno, kao što je nepropisno njegovo obavljanje prije nastupa namaskog vremena.

Imami Ebu Hanife, Malik, Šafija, Ahmed i većina islamskih učenjaka – neki spominju i konsenzus, ali je nepotvrđen, kako navodi hafiz Ibn Redžeb – bili su na stavu da je obaveza taj namaz naklanjati, premda to naklanjavanje neće umanjiti grijeh počinjen ispuštanjem namaza. Takav je izložen Allahovoj žestokoj kazni, osim ako mu Allah oprosti.

Skupina učenjaka iz odabranih generacija i onih poslije njih smatrala je, pak, da onome ko izostavi namaz bez šerijatskog opravdanja nije propisano naklanjavanje, jer za to ne postoji vjerodostojan i jasan dokaz, niti u tome ima koristi. Namasko vrijeme je isteklo, a namaz obavljen u drugom vremenu smatra se pogrešnim, baš kao i njegovo obavljanje prije nastupa propisanog vremena. Ta osoba, naprotiv, obavezna je iskreno se pokajati Allahu i obavljati što više dobrovoljnih namaza kako bi barem djelimično nadoknadila veliki prijestup.

Taj stav prenosi se od nekolicine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tabi‘ina – kako spominje Ibnul-Kajjim – među kojima su: Ebu Bekr, Omer, Ibn Omer, Sa’d b. Ebi Vekkas, Selman el-Farisi, Ibn Mes‘ud, Kasim b. Muhammed, Ibn Sirin, Mutarrif b. Abdullah, Omer b. Abdulaziz i drugi. ¹⁵

Imam Muhammed b. Nasr el-Mervezi zabilježio je vjerodostojnim lancem prenosilaca od Hasana el-Basrija da je rekao: “Ako čovjek namjerno ispusti jedan obavezni namaz – neće ga naklanjavati.”¹⁶

Hafiz Ibn Redžeb kaže: “Nepoznato je da je neko od ashaba smatrao obaveznim naklanjavanje namjerno propuštenih namaza. Naprotiv, nisam našao čak ni od tabi‘ina jasan govor o tome, osim što se prenosi od En-Neha‘ija.”¹⁷

Ovo mišljenje odabrali su imam Humejdi, Ibn Hazm, šejhul-islam Ibn Tejmijje, hafiz Ibn Redžeb i šejh Ibn Usejmin, rahimehumullah.

Neki od islamskih učenjaka – iako ne smatramo to mišljenje najispravnijim – držali su čak da je osoba koja namjerno i svjesno ispusti jedan obavezni namaz, dok prođe njegovo vrijeme, time počinila nevjerstvo. Taj stav prenosi se od Hasana el-Basrija, Ishaka b. Rahujea, Ahmeda b. Hanbela (po jednom rivajetu), imama Šafije (po jednom rivajetu) i drugih, a to mišljenje odabrao je i preferirao uvaženi šejh Abdulaziz b. Baz, rahmetullahi ‘alejhim.

Dakle, namaz je obaveza obaviti u njegovom propisanom vremenu i nije dozvoljeno njegovo odgađanje, izuzev onome ko bude u stanju besvijesti (koma, san i sl.) ili onome ko zaboravi. Takvi su obavezni obaviti namaz kada se osvijeste, odnosno sjete. Putniku je dozvoljeno spajanje dva namaza (podne s ikindijom te akšama s jacijom, u prvom ili drugom vremenu), a to je dopušteno i pri jakom nevremenu, velikom strahu, žestokoj hladnoći i sl.

Ali postavlja se pitanje: da li je osobama u situacijama navedenim u pitanju (posao, školovanje i sl.) dozvoljeno spajanje namaza?

Prije svega, islamski učenjaci jednoglasni su da je zabranjeno klanjati dnevne namaze nakon zalaska sunca, noćne namaze nakon nastupa zore, kao i sabah nakon izlaska sunca. Primjerice, nije dopušteno klanjati ikindiju nakon nastupa akšama, niti jaciju nakon pojave zore, niti sabah nakon izlaska sunca i sl.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Nije dozvoljeno nikome da odgodi namaze koji se obavljaju danju, pa da ih klanja u noći; niti noćne namaze, pa da ih klanja po danu. To nije dozvoljeno radi bilo kojeg posla, kao žetva, prikupljanje plodova i drugi zanati. Nije dozvoljeno ni radi dženabeta ili nedžaseta (nečistoće) ili lova ili igranja i razonode ili služenja učitelju i profesoru ili bilo čega drugog. Naprotiv, svi muslimani su složni i jednoglasni da je obaveza klanjati podne i ikindiju po danu, i sabah prije izlaska sunca. Zabranjeno je ostaviti obavljanje namaza radi nekog od zanata, ili radi razonode, ili nekog drugog posla. Nema pravo vladar da zabrani svome robu, niti zakupnik onome koga je zakupio, da obavljaju namaze u njihovim vremenima.”¹⁸

Također, osnova je da je spajanje namaza u normalnim okolnostima zabranjeno, osim zbog šerijatski validnih razloga (poput putovanja, jakog nevremena, žestokog vjetra i sl.).

Uvaženi šejh Ibn Baz upitan je: “Da li je dozvoljeno spajanje namaza onome ko je kod kuće (tj. nije putnik) radi posla?”, pa je odgovorio: “To mu nije dopušteno, nego će klanjati svaki namaz u njegovom vremenu …” Na drugom mjestu kaže: “… i nije ti dozvoljeno da se pokoravaš nekome u nepokornosti Allahu.”¹⁹

Neki od savremenih učenjaka – poput šejha Ibn Usejmina, Abdurrahmana el-Beraka, Abdullaha el-Fevzana i drugih – dozvolili su osobi koja nailazi na velike poteškoće i jasne štete (stvarne, a ne umišljene ili djelimične) u obavljanju podne-namaza u njegovom vremenu, npr. zbog školovanja (ako bi napustila čas bila bi suspendovana ili ne bi položila predmet) ili radnog mjesta (ako bi izišla s posla izgubila bi posao i upala u stanje oskudice – gladovanje porodice, nemogućnost plaćanja kirije i režija i sl.), da spoji podne i ikindiju, bilo u podnevskom, bilo u ikindijskom vremenu.

Dokaz za to je predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio je podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u Medini, i to nije uradio povodom kiše, niti straha.” Kada je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, upitan o povodu toga, rekao je: “Nije htio da oteža svome ummetu!”²⁰

Šejhul-islam Ibn Tejmijje također kaže: “Najpopustljiviji od svih mezheba po pitanju spajanja namaza je mezheb imama Ahmeda, koji je spomenuo da je dozvoljeno spajanje radi poteškoće i posla, na osnovu hadisa koji se prenosi o tome.”²¹

Upitao sam uvaženog šejha Abdullaha b. Saliha el-Fovzana, hafizehullah, o osobi koja u nevjerničkim državama zbog posla ne može da obavlja podne-namaz, a gubitkom posla zapala bi u velike poteškoće (porodica bi bila izložena gladovanju, ne bi mogao plaćati kiriju, dadžbine i sl.). Da li joj je, u tom slučaju, dozvoljeno spajanje podne i ikindije?

Odgovorio je: “Osnova je da nije dozvoljeno spajanje namaza kada čovjek nije na putovanju, osim radi potrebe – kako je pojasnio šejhul-islam Ibn Tejmijje – a spomenuta situacija je, bez imalo sumnje, potreba, čak i nužda. Stoga, dozvoljeno je spajanje namaza, ali pod sljedećim uslovima:
prvi – da je dao sve od sebe da se izbori za obavljanje namaza dok je na poslu;
drugi – da bi gubitkom posla zaista naišao na spomenute i slične poteškoće;
treći – da je obavezan dati sve od sebe da nađe posao (s platom dovoljnom za osnovne potrebe) na kojem može klanjati namaze u njihovim vremenima; pa ako nađe takav posao ili mu bude ponuđen, a on odbije, zabranjeno mu je da dalje spaja namaze.”

Ukratko, po šejhu je dozvoljeno spajati namaze samo privremeno: ako mu je nužno da radi (nema drugih primanja), nije u stanju naći bolje radno mjesto i nije u mogućnosti obaviti namaz u njegovo vrijeme dok je na poslu.

Na koncu, važno je napomenuti da većina našeg naroda boluje od kompleksa manje vrijednosti – stide se što su muslimani, pa i da klanjaju namaze na javnim mjestima. Nerijetko preuveličavaju stanje na poslu i predstavljaju ga suprotno stvarnosti. Često, iz predrasuda prema poslovođama, sami od sebe zaključe da im ne bi dopustili namaz i sl. U praksi se, u većini slučajeva, pokazalo da onaj ko je dostojan i ponosan što je musliman (ne stidi se vjere i čvrsto se drži njenih principa), a pri tome savjesno i kvalitetno obavlja posao, nema problema sa šefovima u pogledu namaza. Naprotiv, takve poštuju više od drugih, upravo zbog principijelnosti.

Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Amir I. Smajić
Medina, 05. ša‘ban, 1433. h. god.

1. En-Nisa, 103
2. El-Mu’minun, 1–11
3. El-Me‘aridž, 19–35
4. Hadis su zabilježili Buhari i Muslim
5. Hadis su zabilježili Buhari i Muslim, a ovo je jedna od Buharijevih verzija
6. Merjem, 59
7. Ovu predaju zabilježili su Taberi i Ebu Nu‘ajm
8. Predaju su zabilježili Ibn Ebi Hatim, Taberi i drugi. Vidjeti: Tefsir Ibn Kesir, 5/240
9. El-Ma‘un, 4–5
10. Predaju je zabilježio Ibn Džerir u Tefsiru
11. Kitabu-s-sala, str. 5
12. El-Ma’ide, 3
13. Hadis je zabilježio Buhari
14. En-Nisa, 102–103
15. Vidjeti: Kitabu-s-sala, str. 123–141
16. Ta‘zimu kadri-s-sala, 2/1000
17. Vidjeti: Fethul-Bari, 3/358
18. Medžmu‘ul-fetava, 28/22
19. Fetava Nurun ‘ale-d-derb, 13/112
20. Muslim, br. 705. Vidjeti: Medžmu‘ul-fetava Ibn Usejmin, 12/216
21. Medžmu‘ul-fetava, 24/28