U vremenu kada se islamsko znanje širi brže nego ikada, svjedoci smo jasnog paradoksa: umjesto da znanje donosi jedinstvo, odgoj i oplemenjuje duše – ono nerijetko postaje uzrok podjela, sukoba i nereda. Na društvenim mrežama, umjesto da vidimo mudrost i promišljenost, svjedočimo neopisivim nebulozama, frustracijama, nadmetanju, omalovažavanju i obračunima u kojima znanje služi samo kao oružje za lične ili grupne interese.
Uzvišeni Allah nas je upozorio na ovakvo stanje kod prijašnjih naroda: „… a oni se nisu podvojili osim onda kada im je znanje došlo – i to zbog međusobne zlobe i netrpeljivosti.“1
Isto tako, u Kur’anu stoji: „A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili u skupine, svaka stranka zadovoljna onim što ima. Zato ih ostavi u njihovoj zabludi – do određenog vremena.“2
Mnogi danas koriste znanje kao oružje za međusobne obračune, ciljajući one koji pripadaju „drugim taborima“. Često se potenciraju manje bitna pitanja – ne zato što su uistinu najpreča i prioritetna, već da bi poslužila kao povod za napad na određenu skupinu ili pojedinca. Istovremeno, mnoga zabludjela učenja i opasne devijacije ostaju netaknute, jer nisu dio „interesnog obračuna“ i ne bude međusobnu netrpeljivost.
Umjesto usmjeravanja snage i truda ka onima čije su zablude očite i opasne, nerijetko se vodi neumorna bitka protiv onih najbližih nama, i to zbog pitanja idžtihadske prirode, dok more ljudi oko nas tone u otvorene zablude – o kojima se malo ko brine.
Nije poenta samo „reći istinu“, a ne mariti za posljedice koje iz toga mogu konotirati. Nije svaka istina za svako uho niti svaka tema za javno komentarisanje. Neodgovoran govor pred javnošću može proizvesti ogromnu štetu i unazaditi da’vu, jer mase – vjernici i nevjernici, obrazovani i neuki, pristalice i protivnici – prate, komentarišu i šire ono što čuju, dajući paušalne komentare i osvrte po svom površnom razumijevanju.
Ko se odluči djelovati putem društvenih mreža, dužan je prilagoditi svoj jezik i ton širim masama. Ne možemo nastupati na Facebooku kao da sjedimo u zatvorenom krugu deset istomišljenika koji od ranije razumiju kontekst i metodologiju našeg govora.
Ashabi su nas podučili ovoj odgovornosti:
Ali b. Ebi Talib, radijallahu anhu, govorio je: „Govorite ljudima ono što poznaju i razumiju. Zar želite da Allah i Njegov Poslanik budu otjerani u laž?!“3
Abdullah b. Mes’ud, radijallahu anhu, rekao je: „Ako ljudima preneseš govor koji njihova pamet ne može obuhvatiti, to će sigurno za neke od njih biti iskušenje (fitna).“4
Nema sumnje da iznošenje osjetljivih pitanja pred širokim masama – u kojima ima i ozbiljnih i površnih, učenih i neukih, dobronamjernih i zlonamjernih – često postaje uzrok fitne, kompromitacije i urušavanja ugleda onih kojima se riječi pripisuju.
Ako se ukaže potreba da se određena pitanja tretiraju javno, to mora biti učinjeno na visokom akademskom nivou, uz edeb, mudrost i obzir prema različitim kategorijama čitalaca i slušalaca. Nedopustivo je da to bude uličarskim žargonom ili metodom: „Udri pa nek’ pukne gdje pukne!“
Vrijeme da se naučimo saburu i mudrosti. Vjera nije poligon za lične frustracije niti arena za navijačke obračune. Društvene mreže nisu mjesto za whatsApp „fetve iz rukava“ niti za javno prepucavanje, već prostor u kojem bi se trebala očitovati odgovornost i mudro prenositi najbitnija obilježja islama i njegove unikatne vrijednosti.
Beskrajne rasprave i prepucavanja samo urušavaju bratstvo i brišu plodove mukotrpnog da’vetskog rada. Na kraju, umjesto da ljudi zavole vjeru – oni se od nje udaljavaju, jer je vide kroz prizmu naše međusobnih prepucavanja.
Svojim neprimjerenim nastupima sami se udaljavamo od društva i stvaramo o sebi sliku grube i neodgojene skupine koju treba obuzdati i disciplinovati.
Današnja stvarnost traži od nas da se vratimo osnovama: znanje mora donositi jedinstvo, odgoj i mudrost. Nije svaka istina za javno iznošenje, niti je svaka tema za masovne rasprave. Vrijeme je da shvatimo da riječ ima težinu, da nastup na društvenim mrežama ostavlja posljedice i da ćemo pred Uzvišenim Allahom odgovarati za svaku napisanu i izgovorenu riječ. Iskren nijet i ljubomora prema vjeri neće nas spasiti te odgovornosti.
Ako već želimo govoriti – neka to bude s edebom, mudrošću i osjećajem odgovornosti. Sve drugo vodi u fitnu i pravi nered.
