Da’va, pozivanje ljudi Allahu i Njegovoj vjeri, jedno je od najvećih emanetā koje muslimani nose. Ona nije privatni projekat pojedinca, niti poligon za dokazivanje lične hrabrosti, elokventnosti ili oštrine jezika. Naprotiv, ona je povjerena obaveza koja zahtijeva mudrost, strpljenje i osjećaj odgovornosti za svaku izgovorenu riječ.
Nažalost, svjedoci smo da neki svojim nepromišljenim izjavama, nastupima i ponašanjem u javnom prostoru uništavaju i ono malo da’ve što je, uz trud i odricanje, uspjelo opstati. Takvi svojim istupima ne grade, nego ruše, ne privlače ljude, nego ih odbijaju. Umjesto da šire ozbiljnost i dostojanstvo istinske vjere, puta prvih i odabranih generacija, oni nas guraju na margine uličarskog diskursa – diskursa bez mjere, bez promišljanja i bez odgovornosti za posljedice.
Da’va nije privatna njiva da bi se njome upravljalo po vlastitom ćejfu – da bi se orala, zatrpavala i okopavala kako kome padne na um. Ona je Allahov emanet, a emanet se ne nosi površno. U javnom prostoru nije dozvoljeno iznositi sve što nam padne na pamet pod izgovorom da je to „istina“. Nije svaka istina za svaku priliku, za svakog čovjeka i za svaku situaciju. Mudrost je znati kada, gdje, kome i na koji način nešto reći.
I još važnije: nije ni sve što smatramo istinom nužno apsolutna istina. Nekada su naše percepcije i uvjerenja ograničena, pa ono što namećemo kao „jedinu istinu“ zapravo bude izvor podjela, svađa i udaljavanja ljudi od vjere. Upravo na to je ukazao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „O ljudi, među vama ima i onih koji rastjeruju!“1.
Koliko li je samo ljudi ohladilo i udaljilo se od ispravnog vjerovanja zbog nepromišljenih nastupa onih koji su trebali dostojanstvano predstavljati lice islama?!
Da’va se ne čuva ishitrenim nastupima, bespotrebnim dizanjem prašine, halabukom, grubim riječima, niti podizanjem tenzija, nego mudrošću, odmjerenim nastupom, pažljivim koracima, strpljivim radom, planiranim projektima, uz blagosti i brigu za dugoročne posljedice. Ako izgubimo tu mjeru, sami ćemo postati uzrok urušavanja onoga što želimo graditi. Zato je vrijeme da „povučemo ručnu“ – da zastanemo, promislimo, pogledamo gdje vodimo ljude i kojim tonom predstavljamo vjeru.
Neka nam na umu bude kur’anski princip: „Pozivaj na put Gospodara svoga mudrošću i lijepim savjetom, i raspravljaj s njima na najljepši način.“2
To je put uspješne da’ve. Sve drugo – samo je brzina koja vodi u provaliju.
Nek’ nam je Allah na pomoći!
