Pobijanje „10 dokaza“ utemeljenosti proslave mevluda

Neka je slavljen Allah, dželle ve ‘alā, Gospodar svih svjetova, Jedan i Jedini. Salavat i selam upućujemo Njegovom najodabranijem poslaniku Muhammedu, koji nam je draži od očeva, majki i svih ostalih ljudi, njegovoj časnoj porodici, plemenitim ashabima i svim iskrenim i dosljednim sljedbenicima do Sudnjega dana.

U posljednje vrijeme svjedoci smo čestih polemika o utemeljenosti obilježavanja Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mevluda (rođendana). Iako je propis u vezi s tim jasan onima koji tragaju za istinom, i dalje postoje ljudi koji na sve načine pokušavaju opravdati ovu praksu. Nije se čuditi neukom narodu, koji često slijepo slijedi „vjerske autoritete“, ali je doista čudno kada oni kojima je Allah olakšao dublje izučavanje islama – jer poznaju arapski jezik i literaturu – ne uviđaju da je obilježavanje mevluda neutemeljena i nepropisana radnja u islamu.

Povod ovog osvrta je jedan članak pod naslovom „10 dokaza utemeljenosti proslave mevluda“. Tekst je pretežno populistički, skrojen da zvuči uvjerljivo masama, pa sam smatrao da ne zaslužuje poseban osvrt. Ipak, na molbu braće, osjećajući obavezu da razjasnim stvari, pristupio sam detaljnoj kritici navedenog teksta, a od Uzvišenog Allaha tražim pomoć i olakšanje.

U nastavku ću navesti navode autora – kroz kratke izvatke – te na njih odgovoriti, prokomentarisati ih i pobiti njegove „dokaze“, tačnije šubhe, a Uputa je u Allahovim rukama.

Navod autora:

„10 dokaza utemeljenosti proslave mevluda“

Odgovor:

Kamo sreće da su to doista „dokazi“ i da ih je čak „deset“. Međutim, riječ je tek o bezuspješnom pokušaju obmane neukog naroda, pokušaju koji će se, prije ili kasnije, istopiti kao led na suncu.

Ako autor tvrdi da ima „deset dokaza“, mi ćemo mu uzvratiti da mi imamo preko stotinu hiljada dokaza protiv njegovih navoda. Naime, na Oprosnom hadždžu s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, prisustvovalo je više od stotinu hiljada ashaba, radijallahu anhum, i pouzdano znamo da nijedan od njih nije obilježavao mevlud. Je li tako ili nije? Ako kaže da jeste – nema nijednog imena da navede; ako kaže da nije – sam sebe pobija.

Zapravo, nije riječ o stotinu hiljada, nego o milionima dokaza, jer prve tri generacije muslimana, koje je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, proglasio najboljima, nisu poznavale niti praktikovale mevlud. Oko toga postoji konsenzus ummeta. Dakle, niti jedna osoba iz tih generacija nije imala ni pomisao da obilježava Poslanikov rođendan.

Možda autor neće moći razumjeti toliku jasnoću dokaza, jer – kako i sam reče – „problem nije u dokazu nego u mogućnosti da ga razumije“. Zato mu savjetujemo da se posveti učenju i proučavanju šerijata, pa će mu Allah, dželle šanuhu, podariti da uvidi ispravne dokaze.

Zaista je teško shvatiti da neko ko poznaje arapski jezik ne razumije Allahove riječi: „Slijedite ono što vam Gospodar vaš objavljuje…“ (El-A‘rāf, 3), niti hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko u ovu našu stvar (vjeru) uvede ono što joj ne pripada – to će mu biti odbačeno.“¹ U drugoj verziji: „Ko uradi djelo koje se ne temelji na ovoj našoj stvari (vjeri) – bit će mu odbačeno.“²

Ili, hadis: „Upozoravam vas na novine u vjeri, jer svaka novina je bid‘at – novotarija, a svaka novotarija je zabluda.“³ Pa ipak, autor i dalje opravdava novotarije poput mevluda.

Nije se za čuditi onome ko je tek sljedbenik svojih šejhova, ali je veliko čudo kako su neki učenjaci, koji su čitav život proveli u izučavanju šerijatskih znanosti i dostigli visok stepen znanja, ipak opravdali mevlud. Molimo Allaha da im se smiluje i oprosti im! Vjerujemo da će imati nagradu za svoj iskren nijjet, a njihove pogreške bit će im oproštene – ali to nikome ne daje pravo da ih slijedi u tim greškama kada je jasno da se radi o onome što je neutemeljeno.

Navod autora:

„Oni koji vole Božijeg Poslanika, a.s., kao izraz ljubavi prema njemu s vremena na vrijeme organizuju okupljanja na kojima se u stihu proučava njegov život, donose salavati na njega i uči Kur’an.“

Odgovor:

U samom okupljanju radi proučavanja životopisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema ništa sporno – naprotiv, to je pohvalno i vrijedno djelo. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima je pohvalio izučavanje šerijatskog znanja i obećao velike nagrade onima koji ga stiču. Isto tako, učenje Kur’ana i donošenje salavata ubrajaju se među najbolja djela. Dakle, u osnovi – to nije sporno! Takve ibadete praktikuju i oni koji nikada nisu proslavljali mevlude.

Problem nije u samim djelima, već u načinu i povodu okupljanja. Ključno pitanje je: da li su takva okupljanja propisana šerijatom ili ne? Da li se ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pokazuje povremenim okupljanjima uz poeziju i svečanost, ili iskrenim i stalnim slijeđenjem njegova Sunneta i čuvanjem od novotarija?

Ako ashabi, radijallahu anhum, nisu priređivali mevlude – znači li to da nisu voljeli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Ako oni, koji su bili najbliži i najodaniji, nisu poznavali ovu praksu, kako se može tvrditi da je ona izraz ljubavi? Da li je uputa potonjih generacija bolja od upute prvih? Da je u mevludu doista bilo hajra, zar bi nas ashabi i prve tri generacije u tome izostavili, a poznato je da su oni prednjačili u svakom dobru?

Navod autora:

„Dokaza utemeljenosti mevluda je mnogo, a mi ćemo spomenuti par njih.“

Odgovor:

Da je autor doista mogao pronaći „više od deset dokaza“, sigurno bi to učinio, imajući u vidu njegovu revnost u odbrani mevluda. Međutim, i samih „deset“ pokazalo se previše, pa ostaje nada da je iz svoje riznice iznio ono što mu je, po njegovom mišljenju, najjače i najubjedljivije. Ako su to zaista „najjači“ dokazi, onda za onih „mnogo“ drugih i ne vrijedi trošiti vrijeme.

Navod autora:

„Prvi dokaz: Od Ebu Katade se prenosi da je Poslanik, a.s., bio upitan o postu ponedjeljkom pa je rekao: ‘To je dan u kome sam rođen i dan u kome mi je počela Objava.’ (Muslim) Samim ovim postupkom Poslanik, a.s., je dao značenje danu svoga rođenja. Ograničavanje proslavljanja tog dana samo postom je ograničavanje bez dokaza.“

Odgovor:

Ako se obilježavanjem mevluda želi izraziti zahvalnost Allahu na blagodati rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda je najispravnije zahvaliti onako kako je zahvalio i sam Poslanik – postom tog dana. Jer Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, uvijek je birao ono što je najpotpunije i najbolje. Na nama je, ako iskreno tvrdimo da ga volimo, da slijedimo njegov primjer i postimo ponedjeljkom, a ne da uvodimo nove oblike ibadeta.

Nadalje, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije postio 12. rebi‘ul-evvel, koji se danas proglašava „danom mevluda“, nego svaki ponedjeljak – dan koji se ponavlja svake sedmice. Po logici autora, dosljedno bi bilo da se mevlud obilježava svakog ponedjeljka, a ne jednom godišnje. Samim tim što Allahov Poslanik nije izdvajao 12. rebi‘ul-evvel, jasno je da taj datum nema nikakvu posebnu odliku nad ostalim danima.

Kada je propisao post ponedjeljkom, da li je uz to dodao još neki ibadet – poput mevluda ili sličnog? Odgovor je jasan: nije. Propisao je samo post. Zar ono što je bilo dovoljno Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi trebalo biti dovoljno i ummetu?! Hoće li iko razuman imati smjelosti reći da „nije dovoljno“? A Uzvišeni upozorava: „O vjernici, ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah, zaista, sve čuje i sve zna.“ (El-Hudžurāt, 1)

Ako neko kaže da je dozvoljeno obilježavati mevlud zato što je Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, postio ponedjeljkom, onda je po istoj logici dozvoljeno propisati i šesti dnevni namaz, jer je prvih pet već propisano; ili uvesti post cijelog mjeseca mimo ramazana, jer je ramazan već propisan; ili obavljati hadždž u danima mimo onih koje je šerijat odredio, jer je hadždž u osnovi propisan. Zar nije apsurdno?

Možda je najbolje reći ovako: ako je dozvoljeno dodavati mevlud, zašto ne bi bilo dozvoljeno klanjati podne s pet rekata umjesto četiri? Na kraju krajeva, i to bi bilo „više sedždi, više ruku‘a, više učenja Kur’ana“. Ko ima pravo da „ograniči“ podne na četiri rekata? Ovakva logika vodi direktno u izmišljanje novih oblika ibadeta koje vjera ne poznaje.

Onaj koji obilježava mevlud – a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to nikada nije činio – treba se iskreno zapitati: da li zaista slijedi Allahove riječi: „Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (El-Ahzāb, 21)?

Navod autora:

„Drugi dokaz: Kada je Poslanik, a.s., došao u Medinu, zatekao jevreje kako poste određenog dana. Upitao ih je za razlog, a oni rekoše: ‘Ovo je veliki dan. U njemu je Musa i njegov narod spašen, a faraon sa vojskom utopljen.’ Tada Poslanik, a.s., reče: ‘Mi smo preči Musau i njegovom narodu od vas!’ Zatim je i sam postio tog dana i naredio muslimanima da poste.“ (Buhari) Autor iz ovoga izvodi zaključak da je i obilježavanje rođenja Muhammeda, a.s., istog značaja kao i post Ašure.“

Odgovor:

Ovaj navod u svojoj suštini ne donosi ništa novo – odgovor je isti kao i u prethodnom slučaju. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obilježio Ašuru nikakvim posebnim formama ibadeta mimo posta. Postio je i podsticao na post tog dana – i to je sve. S druge strane, dan svoga rođenja (12. rebi‘ul-evvel, prema nekima) u potpunosti je prešutio, bez ikakvog posebnog izdvajanja. Dakle, ako smo iskreni u riječima da ga volimo i slijedimo, na nama je da se ponašamo kao i on: da postimo Ašuru, a da ne obilježavamo njegov rođendan. Jer u njemu imamo „divan uzor“ (El-Ahzāb, 21).

Ako je, prema autorovoj logici, dozvoljeno obilježavati dan Ašure mimo onoga što je Poslanik propisao – posta – zašto onda ne bismo ustanovili običaj da se svaki namaz toga dana klanja sa po dva dodatna rekata „kao vid zahvalnosti Allahu“? Zašto se ograničavati na ustaljeni broj 2 ili 4 rekata? Ovakvo rezonovanje vodi u beskonačno izmišljanje ibadeta, a to je očigledno protivno šerijatskoj metodologiji.

Štaviše, zašto onda Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi nisu obilježavali i druge dane u kojima je Allah podario velike blagodati vjernicima – poput dana Isra’a i Mi‘radža, dana početka Objave, Hidžre, pobjede na Bedru, oslobođenja Mekke, osvajanja Hajbera, ili dana kada je Omer, radijallahu anhu, primio islam? Da li to znači da su oni bili nezahvalni na Allahovim blagodatima? Ili se, možda, želi reći da autor i njegovi istomišljenici znaju bolje i zahvalniji su Allahu od samog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba – a njih je na Oprosnom hadždžu bilo više od stotinu hiljada?

Navod autora:

„Treći dokaz: Od Ibn Abbasa se prenosi: ‘Skupina ashaba Božijeg Poslanika, a.s., je sjedila pa im se približio Božiji Poslanik, a.s., i čuo ih kako se podsjećaju pa neki od njih govore: Allah je uzeo Ibrahima za prijatelja. Drugi govore: A sa Musaom je Allah, dž.š., direktno razgovarao. A Isa je Allahova riječ i duh od Njega. A četvrti rekoše: Adema je Allah, dž.š., odabrao. Poslanik, a.s., im tada izađe i reče: Čuo sam vaš govor i vaše čuđenje: Allah je uzeo Ibrahima za prijatelja i on je zaista to. I Musa je sa Allahom direktno razgovarao i on je zaista to. A Isa je Allahova riječ i duh od Njega i zaista je tako. A Adema je Allah, dž.š., odabrao i zaista je tako. A ja sam, doista, Allahov miljenik, i ne hvalim se, i ja sam nosilac bajraka zahvale na Sudnjem danu, ispod njega su Adem i ostali, i ne hvalim se, i ja sam prvi zagovarač i prvi kome će zagovaranje biti primljeno na Sudnjem danu, i ne hvalim se. I ja sam prvi koji će pomjeriti halku na vratima Dženneta pa će mi ih Allah otvoriti i uvesti me u njega, a sa mnom siromašne vjernike, i ne hvalim se, i ja sam najplemenitiji od prvih i posljednjih i ne hvalim se.’“ (Bejheki, „Delāilu-nubuvve“, 5/270; Kadi Ijad, „Eš-Šifa“, 1/408; Darimi, 1/420). Autor potom zaključuje: „Ashabi su se podsjećali svojstava i života prethodnih Božijih poslanika, a.s., pa ih je Muhammed, a.s., uputio na prisjećanje i spominjanje njega u kome je Allah, dž.š., spojio sve pohvalne osobine. Pravljenje mevluda je rad upravo po ovoj Poslanikovoj, a.s., uputi.“

Odgovor:

Prvo treba naglasiti da je ovaj hadis u navedenoj verziji slab (da‘if) i ne može služiti kao dokaz. U njegovom lancu nalazi se ravija Zem‘a b. Sālih el-Dženedi el-Jemāni, kojeg su vodeći muhaddisi – poput Ibn Mehdija, Ahmeda b. Hanbela, Ibn Me‘in, Ebu Hatima, Ebu Davuda, Nesā’i, Ukajli, Ibn Hibban, Hakim i Ibn Hadžer – jednoglasno ocijenili slabim.⁴ Njegov učitelj Seleme b. Vehrām el-Jemāni također je bio nepouzdan; Imam Ahmed je za njega rekao da prenosi odbačene hadise, a Ebu Davud i drugi ga smatraju slabim.⁵ Kaže Ibn Hibban: „Hadisi koje prenosi uzimaju se u obzir, osim onih koje od njega prenosi Zem‘a b. Salih.“⁶, tj. takvi hadisi se ne uzimaju u obzir, a ovaj hadis je primjer toga. Hafiz Zehebi ga je uvrstio u Divānud-du‘afā’⁷ – knjigu posvećenu nepouzdanim prenosiocima.

Imam Tirmizi je ovaj hadis zabilježio u svom El-Džāmi‘u, br. 3616, i ocijenio ga riječima garib, što kod njega znači da je predaja slaba i neautentična. Navoditi kasnije izvore poput Bejhekija ili Kādi Ijjāda, koji su samo prenijeli već poznatu predaju, ne podiže njegov stepen vjerodostojnosti.

Ovo samo potvrđuje staru istinu: sljedbenici novotarija često ne mare za vjerodostojnost predaja. Njima lanac prenosilaca „…neće ni ugojiti ni glad utoliti“ (El-Gāšije, 7). Njihov metod je: „prvo prihvati praksu, a onda traži dokaze, makar i slabe“, dok je ispravan metod upravo suprotan – vjeru temeljiti na dokazima. Ahmed b. Sinan el-Kattān je rekao: „Kada čovjek uvede novotariju, iz njegova srca se iščupa ljubav prema hadisu.“⁸

A i kada bismo za trenutak zanemarili slabost predaje i uzeli je kao prihvatljivu – u njoj nema apsolutno nikakvog dokaza za obilježavanje mevluda. Prisjećanje na vrline poslanika jeste ibadet koji je propisan uvijek i u svakom vremenu, ali to nema veze sa organizovanjem godišnjih ceremonija 12. rebi‘ul-evvela. Povezati jedno s drugim može samo onaj ko je pomiješao osnove i izgubio razliku između propisanog podsjećanja i izmišljene proslave.

Navod autora:

„Četvrti dokaz: Od Urve b. Zubejra se prenosi: ‘A Suvejba je bila robinja Ebu Leheba. Oslobodio ju je Ebu Leheb pa je zadojila Božijeg Poslanika, a.s. Kada je Ebu Leheb umro, neko iz njegove porodice ga je vidio u najgorem stanju, pa ga je upitao: „Šta si našao na budućem svijetu?“ On odgovori: „Nisam našao ništa dobro osim što mi se olakšava kazna ponedjeljkom, jer sam tog dana oslobodio Suvejbu.“’ (Buhari, 3/243). Autor potom zaključuje: ‘Ako će Allah, dž.š., olakšati Ebu Lehebu zbog njegove radosti i oslobađanja robinje povodom rođenja Muhammeda, a.s., zar će kazniti one koji vjeruju u njega i koji u određenom danu proslavljaju njegovo rođenje spominjanjem njegovog života, donošenjem salavata i učenjem Kur’ana?’“

Odgovor:

Na samom početku moram reći da ni ova predaja ne može poslužiti kao dokaz za utemeljenost mevluda, jer nije vjerodostojna u obliku u kojem se prenosi. Urve b. Zubejr, rahimehullah – sin poznatog ashaba Zubejra b. Avvama, radijallahu anhu – bio je tabi‘in.⁹ Prema jednoglasnom mišljenju historičara, nije zatekao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kamoli Ebu Leheba ili Suvejbu. To znači da Urve prenosi događaj koji se zbio mnogo godina prije njegovog rođenja, bez navođenja od koga je tu informaciju čuo.

Takva predaja kod muhaddisa se naziva mursel, a mursel predaje se ubrajaju u slabe (da‘if) hadise. Slab hadis ne može biti osnova za propis, a najmanje za uvođenje nove prakse u vjeri poput obilježavanja mevluda.

Iako je osnovu hadisa zabilježio imam Buhari, br. 5101, ovaj dodatak koji prenosi Urve ne potpada pod stroge Buharijeve uvjete.¹⁰ Buhari je u svom „Sahihu“ zabilježio samo one predaje koje ispunjavaju najviše kriterije vjerodostojnosti – s potpunim i spojenim lancima prenosilaca. Međutim, kada je donosio predaje bez lanca, prekinutog seneda ili u formi komentara, one ne nose isti status vjerodostojnosti. Na to su jasno ukazali učenjaci poput Ibn Redžeba, Ibn Hadžera, Es-Sehavi i drugih.

A čak i kada bismo prihvatili ovu predaju, ona ne predstavlja ništa drugo do – san. Dakle, autor svoju argumentaciju zasniva na snu. I to ne na bilo čijem snu, već na snu u kojem se prenosi izjava Ebu Leheba – čovjeka kojeg je Kur’an prokleo do Sudnjega dana! Zar snovi takvog čovjeka mogu biti šerijatski dokaz?

Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, osvrćući se na ovu predaju, rekao je: „Značenje ove predaje suprotno je Kur’anu, jer je Uzvišeni Allah rekao: ‘I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili, i u prah i pepeo ih pretvoriti.’ (El-Furkan, 23). Odgovor u vezi s ovom predajom je, prije svega, da se radi o mursel-predaji, jer Urve prenosi bez navođenja onoga ko ga je o tome obavijestio. A čak i kada bismo pretpostavili da je predaja spojenog lanca, ono što je u njoj spomenuto predstavlja tek običan san, a san nije dokaz. Štaviše, moguće je da onaj ko je sanjao u tom periodu nije bio musliman, pa time njegovo svjedočenje ne bi imalo nikakvu dokaznu vrijednost.“¹¹

Dalje, autor navodi Buharijev citat u obliku: „Nisam našao dobro osim što se napajam ovog dana zbog mog oslobađanja Suvejbe.“ Međutim, dodatak „ovog dana“ predstavlja očitu podvalu i neosnovano pripisivanje imamu Buhariji. Taj izraz ne postoji ni u jednoj od dostupnih i štampanih verzija „Sahiha“ danas.

Ako bi se tvrdilo suprotno, ostaje samo mogućnost da je autor, mimo svih drugih, „obaviješten“ posebnim putem – putem kakvog kerameta – direktno od imama Buharije, rahimehullah. A u tom slučaju, naravno, ne bi mu se imalo šta zamjeriti.

Zaista, ostaje nejasno gdje je autor u citatu iz Buharije – iako je sam po sebi slab – pronašao da se oslobađanje Suvejbe desilo baš na dan rođenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili povodom toga?! Da li je i ovdje riječ o nekom „kerametu“? Ako jeste, to bi barem objasnilo odakle takva tvrdnja.

Zamolili bismo ga, ipak, da nam navede konkretnu predaju u kojoj se izričito spominje da je oslobađanje Suvejbe bilo na dan Poslanikovog, alejhis-selam, rođenja ili u povodu njega – i da, ovaj put, posebnu pažnju obrati na lanac prenosilaca.

Ali, da se autor ne bi naljutio, progledat ćemo kroz prste njegovoj verziji Buharijeve predaje: prihvatit ćemo i Ebu Lehebove riječi kao da su istinite, hipotetički, i sve ostalo što on tvrdi. Ipak, čak i pod tim pretpostavkama, u navedenom snu nema apsolutno nikakvog dokaza za mevlud.

Prema samom sadržaju predaje, Allah je – navodno – umanjio Ebu Lehebu kaznu zbog toga što je oslobodio Suvejbu, svoju robinju. To nije bilo zbog njegove radosti, nego isključivo zbog konkretnog djela – oslobađanja ropkinje. A radost je, u krajnjoj liniji, samo osjećaj: bila ona povezana s oslobađanjem robinje ili ne, sama po sebi nikada nije dokaz niti povod da se uvede nova praksa u vjeri.

Navod autora:

„Peti dokaz: Od Enesa b. Malika se prenosi da je Poslanik, a.s., zaklao akiku za sebe nakon Poslanstva. (Bejheki; Sujuti, El-Havi, 1/196). Prenosi se i da je njegov djed Abdulmuttalib zaklao akiku za njega, a akika se ne ponavlja dva puta. Stoga, zaključak je da je Poslanikovo, a.s., klanje akike za sebe bilo čin zahvalnosti Allahu što ga je stvorio kao milost svim svjetovima – kako to navodi Sujuti – i to je dovoljan dokaz utemeljenosti mevluda za one razumom obdarene.“

Odgovor:

Dokazi za one koji su istinski razumom obdareni nisu izmišljene, odbačene i nevjerodostojne predaje, poput onih koje autor navodi, već Kur’an, vjerodostojni Sunnet i uputa ashaba, radijallahu anhum. Predaje koje se olako podmeću neukom narodu nisu dokaz za razumne, već za one koji su skrenuli s puta prvih generacija i koji se hvataju za novotarije. Takve „dokaze“ ne koriste oni koji tragaju za istinom, već oni koji žele opravdati praksu kojoj nema temelja u vjerodostojnim izvorima.

Kao odgovor na ovu predaju dovoljno je navesti govor hafiza Ibn Hadžera, rahimehullah, pa neka se svaki razuman čovjek uvjeri u njenu slabost: „Hadis je munker (odbačen). U njegovom lancu prenosilaca nalazi se Abdullah b. Muharrer, koji je izrazito slab ravija. Rekao je Abdurrezzak: ‘Protiv njega su govorili učenjaci upravo radi ovog hadisa.’ Potom je Bejheki dodao: ‘Hadis se prenosi i drugim putem od Katade, i drugim putem od Enesa, ali te predaje nemaju nikakve vrijednosti.’“¹²

Ovaj jasan sud velikana hadiske nauke pokazuje da se na ovakvoj predaji nikako ne može graditi propis, a najmanje novotarija poput obilježavanja mevluda.

Posebnu pažnju treba obratiti na riječi Bejhekija nakon što je hadis ocijenio kao munker (odbačen) – upravo onako kako ih prenosi Ibn Hadžer. Te riječi autor, po svom običaju, prešućuje i skriva od čitaoca, nadajući se da će ostati neprimijećene. Ali Allah, subhanehu ve te‘ala, razotkriva obmanu i čini da istina izađe na vidjelo.

Navest ću i riječi imama Nevevija, rahimehullah, koje jasno potvrđuju slabost ove predaje: „Što se tiče hadisa kojeg je Eš-Širazi naveo, a u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku za sebe – zabilježio ga je Bejheki svojim lancem prenosilaca od Abdullaha b. Muharrera… Ovaj hadis je batil (ništavan). Bejheki je rekao da je munker (odbačen).“¹³

Hafiz Zehebi, rahimehullah, u svojoj biografiji Abdullaha b. Muharrera navodi: „Od njegovih belaja je hadis kojeg prenosi od Katade, a on od Enesa…“ – a zatim spominje upravo ovaj hadis.¹⁴ Drugim riječima, Zehebi ovaj hadis svrstava među primjere Ibn Muharrerovih velikih grešaka i nepouzdanih prenosa, što dodatno potvrđuje njegovu neodrživost kao dokaz.

Kaže Ez-Zurkani u komentaru djela El-Mevahibul-ledunijje,¹⁵ osvrćući se na Sujutijev pokušaj dokazivanja utemeljenosti mevluda ovom predajom: „Prigovorio mu je En-Nedžm zato što je hadis munker (odbačen), kao što je rekao hafiz Ibn Hadžer. Naprotiv, imam Nevevi je u djelu Šerhul-muhezzeb jasno kazao da je hadis batil (ništavan). Zbog toga se svako dokazivanje ovom predajom u potpunosti ruši i pada u vodu.“ Ovaj komentar jasno pokazuje da su i kasniji učenjaci, poput Ez-Zurkanija, odbacili svaku mogućnost da se navedena predaja uzme kao argument u prilog mevludu.

Nakon svega, ostaje obaveza da autor navede pouzdan izvor u kojem je zabilježeno da je Abdulmuttalib zaklao akiku za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – i to, naravno, sa preciznim lancem prenosilaca, ako takav uopće postoji.

Postavlja se i ozbiljno pitanje: da li je akika uopće bila propisana i poznata Arapima u predislamsko, pagansko doba, pa da je Abdulmuttalib mogao obaviti ovaj običaj za svoga unuka? A čak i kada bismo pretpostavili da jeste, da li se djela učinjena prije islama uzimaju u obzir kao šerijatski validna? Ako ne uzimamo u obzir djela iz predislamskog perioda, onda je jasno da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klao akiku za sebe kao ponavljanje istog propisa, nego – pod pretpostavkom da se predaja prihvati – kao čin zahvalnosti Allahu.

Ali, ponovit ću još jednom: i kada bismo, radi argumenta, prihvatili sve što autor tvrdi i uzeli to kao istinu – kakve to veze ima s obilježavanjem mevluda?! Ako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku za sebe kao čin zahvalnosti, kako se iz toga može izvesti propis o mevludu? Na koji dan je to učinio? Koliko puta je ponovio taj čin? Je li to bilo vezano za određeni datum ili godišnjicu njegovog rođenja? Ništa od toga ne postoji u predaji. A onda se postavlja jednostavno pitanje: kako zahvalnost Allahovog Poslanika postaje „dokaz“ za mevlud? Allahu, hvala Ti na zdravom razumu koji jasno pokazuje da između akike i mevluda nema nikakve veze.

Navod autora:

„Šesti dokaz: Prenosi se da je Poslanik, a.s., o blagodati petka rekao: ‘U njemu je stvoren Adem, a.s.’ (Malik, Muvetta, 1/108; Tirmizi, br. 491).¹⁶ Ovim hadisom utvrđuje se posebnost dana zbog toga što je u njemu stvoren Adem, a.s., i ta se posebnost ponavlja svakim petkom. Isto tako, dan u kome je rođen Muhammed, a.s., još je preči da bude poseban, i njegova se posebnost ponavlja ponavljanjem tog dana.“

Odgovor:

Posebnost petka, u kojem je stvoren Adem, alejhis-selam, jasno je potvrđena vjerodostojnim hadisom. Međutim, posebnost dana u kojem je rođen Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u obliku obilježavanja mevluda – to je nešto što je u potpunosti izmišljeno i bez osnove. Ono što potvrđuje Sunnet jeste jedno, a ono što se naknadno dodaje i uvodi u vjeru bez dokaza sasvim je drugo.

Sada se postavlja pitanje: da li je, s obzirom na posebnost petka, dozvoljeno taj dan izdvajati posebnim ibadetima – makar to bili ibadeti koji su u osnovi propisani i pohvalni?

Da ne dužim, jer je autor vjerovatno zauzet borbom protiv „vehabija“, skratit ću odgovor. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Nemojte posebno izdvajati noć petka od ostalih noći klanjanjem noćnog namaza, i nemojte izdvajati petak postom od ostalih dana.“¹⁷ Ako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se izdvoji petak čak i pohvalnim ibadetima poput noćnog namaza i posta – a u njemu je stvoren Adem, alejhis-selam – kako se onda, slijedeći logiku autora, može opravdati izdvajanje dana njegovog rođenja izmišljenim obredima? Prema toj logici, upravo bi taj dan bio još preči da se zabrani, a ne da se uzdiže i obilježava novotarijama.

Još više od toga, kako je moguće da Allah, dželle šanuh, učini petak „najboljim danom nad kojim je Sunce ikada obasjalo“ – kako jasno stoji u hadisu – a da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u ponedjeljak? Uostalom, po ko zna koji put treba ponoviti: kakve veze ima posebnost petka ili ponedjeljka sa uvođenjem nepropisanih ibadeta poput mevluda?! Jasno je da logika kojom autor pokušava opravdati ovakve postupke nije zdrava, pa se i ne treba čuditi što rezultira ovakvim nelogičnim tvrdnjama.

Navod autora:

„Sedmi dokaz: Od Omera, r.a., prenosi se da mu je jedan jevrej rekao: ‘O Vođo pravovjernih, postoji jedan ajet u vašoj Knjizi; da je objavljen nama, mi bismo dan njegovog objavljivanja uzeli za praznik.’ Omer, r.a., upita: ‘Koji ajet?’ A on odgovori: ‘Danas sam vam vjeru vašu usavršio, i blagodat Svoju prema vama upotpunio, i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.’ (El-Maida, 3). Na to Omer reče: ‘Ja dobro znam dan u kojem je objavljen i mjesto na kojem je objavljen. Objavljen je dok je Poslanik, a.s., stajao na Arefatu, na dan džume.’ (Buhari, br. 45). Autor potom zaključuje: ‘Ovaj hadis pokazuje Omerovo slaganje s uzimanjem dana u kojem se desila velika blagodat za dan slavlja. Nema sumnje da je i dan rođenja Muhammeda, a.s., jedan od takvih dana, i da se u njemu muslimani trebaju veseliti.’“

Odgovor:

Subhanallah! Gdje se u ovoj predaji spominje da se Omer, radijallahu anhu, složio s jevrejem? Takvo tumačenje je ništa drugo do otvorena laž i potvora. Omerove riječi: „Ja znam dan u kome je objavljen“ autor izvrće u značenje: „Ja ću od sada taj dan obilježavati i slaviti!“ A između te dvije tvrdnje je ogromna razlika. Pokaj se, o čovječe, prije nego bude kasno, jer si ovim iznio veliku ljagu na čast i vjerodostojnost Omera, radijallahu anhu – ashaba koji je bio među najstrožim u držanju sunneta i najžešćim u suprotstavljanju novotarijama.

S druge strane, ova predaja zapravo predstavlja dokaz protiv autora. Naime, obilježavanje takvih dana svojstveno je običajima židova, a ne muslimana. Židov je ovim riječima, ustvari, ukorio Omera, radijallahu anhu, a ne pohvalio ga. Međutim, prema tumačenju autora, ispada da je židov bio upućeniji u Allahovu vjeru od Omera – što je očigledna besmislica i iracionalno dokazivanje.

Stoga, neka nam autor jasno navede: da li je Omer, radijallahu anhu, obilježavao dan mevluda, ili bilo koji drugi dan u kojem se desila „velika blagodat“? Ako nije, onda nema nikakvog osnova da se ovaj hadis koristi kao potpora uvođenju mevluda.

Navod autora:

„Osmi dokaz: Kaže El-Mervezi: Pitao sam Ebu Abdullaha o ljudima koji zanoće pa uče Kur’an i uče dove sve dok ne osvanu? Pa je rekao: ‘U tome nema problema.’ Ebu Sirri el-Harbi je rekao: Rekao je Ebu Abdullah: ‘A koja je stvar bolja od te da se ljudi sastave pa donose salavat na Poslanika, a.s., i spominju ono što im je Allah kao blagodat darovao, kao što su to govorili ensarije…?’ (Ibn Tejmijje, Iktidaus-siratil-mustekim, 2/634). (Ukazuje na hadis u Musnedu od Muhammeda b. Sirina: ‘Obaviješten sam da su ensarije prije Poslanikovog, a.s., dolaska u Medinu govorili: Kada bismo odabrali jedan dan i u njemu se okupljali i spominjali ovu blagodat koju nam je Allah darovao? Pa su neki rekli: Subotom? Pa rekoše: Nećemo se poistovjećivati sa židovima u njihovom danu! Pa rekoše: Nedjeljom? Pa rekoše: Nećemo se poistovjećivati sa kršćanima u njihovom danu! Pa rekoše: Na dan ‘arube – a tako su zvali dan džume – pa su se petkom okupljali u kući Ebu Umame Es’ada b. Zurare, pa im je zaklana ovca i bilo im je dovoljno.’)“

Odgovor:

Kao da autor namjerno želi zbuniti čitatelja pozivanjem na citate iz djela šejhul-islama Ibn Tejmijje ili riječi imama Ahmeda, rahimehumallah. Na prvi pogled, takvi citati mogu ostaviti utisak da podupiru njegovu tezu, ali kada se pogledaju u svom izvornom kontekstu, jasno se vidi da se radi o potpuno drugačijem pitanju – i da s mevludom nemaju nikakve stvarne veze.

Prije svega, mi ne pripisujemo bezgrešnost imamu Ahmedu, niti Ibn Tejmijji, niti bilo kojem drugom učenjaku. Oni se slijede u onome što je istina, a ne u svemu što su rekli. Svaki od njih je, bez sumnje, imao i grešaka – grešaka koje će im, inšallah, biti oproštene, dok će nagradu imati za iskren nijjet i trud u traganju za istinom. Ali niko od njih, sam po sebi, nije mjerilo niti apsolutni dokaz u Šerijatu. Bezgrešnost u vjeri pripada jedino Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Pored svega navedenog, u tim citatima nema ni traga dokazu za utemeljenost mevluda. Imam Ahmed uopće nije govorio o mevludu, nego je bio upitan o ljudima koji bi zajedno proveli neku noć – bilo koju – u ibadetu sve do sabaha. Njegov odgovor bio je: „Nadam se da u tome nema problema.“ Dakle, on nije rekao: „Radite to!“, niti: „To je pohvalno!“, niti: „Samo nastavite!“ – nego je izrazio nadu da u tome nema problema, jer je riječ o ibadetima koji su u osnovi propisani. A čak je ostavio mogućnost da u tome i ima problema.

Nekoliko redova kasnije, Ibn Tejmijje, rahimehullah, pojašnjava upravo ovaj i slične Ahmedove citate koje autor prešućuje, pa kaže: „… pa tako je Ahmed dozvolio okupljanje radi dove, ali pod uvjetom da se to ne uzme za stalni običaj.“

Isto to kažemo i mi: nema smetnje da se muslimani ponekad okupe radi zajedničkog učenja Kur’ana, noćnog namaza ili dova. Ali je svakako preče da to svako radi sam, jer je to bila praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prvih generacija muslimana.

A sada, neka svako razmisli: kakve ovo ima veze s mevludom? Zaista se čovjek ne može načuditi ovako nakaradnim pokušajima dokazivanja.

Dalje, autor navodi citat iz Ibn Tejmijjinog djela, pa kaže: „Ebu Sirri el-Harbi je rekao: Rekao je Ebu Abdullah: ‘A koja je stvar bolja od te da se ljudi sastave pa donose salavat na Poslanika, a.s…’“

Prije svega, ni sam prenosilac nije pouzdano utvrđen. Riječ je o Ebu Serijju (a ne „Ebu Sirri“) el-Harbiji, Ja’kubu b. Jusufu, za kojeg nije potvrđeno da je ikada slušao ili direktno susreo imama Ahmeda. Naprotiv, poznato je da je susret s imamom Ahmedom bio otežan, budući da je u više navrata bio zatvaran, izoliran i da mu je bilo zabranjeno javno podučavanje.

Ibn Ebi Ja‘la, rahimehullah, u svom djelu Tabakatul-hanabile¹⁸ naveo je biografiju Ebu Serijja el-Harbija i kazao: „Prenio je od našeg imama pojedine stvari…“ – te je potom zabilježio i ovaj govor. Međutim, sam Ibn Ebi Ja‘la nigdje ne potvrđuje da je Ebu Serijj zaista slušao ili lično čuo imama Ahmeda. To jasno pokazuje poređenje: u biografijama drugih učenika on otvoreno bilježi izraze poput „čuo je“, „susreo se“, „bio je s njim“ i slično, dok takve potvrde u ovom slučaju nema.

Iz svega navedenog jasno se vidi da Ebu Serijj nije bio među poznatim i pouzdanim učenicima imama Ahmeda. Štaviše, ne postoji ni sigurna potvrda da se s njim uopće susreo. Osim toga, do njega nam nije sačuvan vjerodostojan lanac prenosilaca. Poznato je, nažalost, da je kroz historiju mnogo izmišljenih predaja pripisivano imamu Ahmedu, baš kao što je bio slučaj i sa ostalim velikim imamima – poput Ebu Hanife, Malika i Šafije, rahimehumallah.

Dodatnu potvrdu neautentičnosti ovog rivajeta nalazimo u riječima Ibn Mufliha, rahimehullah, koji prenosi da je El-Hallal naveo od imama Ahmeda riječi: „A koja je stvar bolja…“ Međutim, treba znati da El-Hallal nije zatekao imama Ahmeda, već je prenosio od njegovih učenika. Također, nigdje se ne spominje da je Ebu Serijj el-Harbi bio njegov učitelj, pa da bismo mogli reći kako je predaju prenio direktno od njega. Sve u svemu, navedena predaja ne može se smatrati potvrđenom od imama Ahmeda, niti se može koristiti kao dokaz. A čak i kada bi bila vjerodostojna, riječi imama Ahmeda same po sebi ne predstavljaju dokaz u šerijatu – jer se dokaz uzima isključivo iz Kur’ana i Sunneta.

Nadalje, autor se i ovdje poslužio obmanjivačkim trikom, pa je svojim riječima dopunio Ahmedov citat. On ga prenosi ovako: „A koja je stvar bolja od te da se ljudi sastave pa donose salavat na Poslanika, a.s…“ Međutim, izvorni tekst glasi: „… en jedžtemi’a n-nasu fe jusallune“ – tj. „da se ljudi okupe i klanjaju.“ U tom tekstu nema nikakvog spomena salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Onome ko poznaje šerijatske termine jasno je da se riječ es-salāh, kada se koristi samostalno, odnosi na namaz, a ne na donošenje salavata. Da je u pitanju bilo značenje salavata, tekst bi glasio: jusallūne ‘ale-n-nebijj – što bi imalo svoj objekat. Budući da je glagol ovdje bez objekta, jasno je da se radi o obavljanju namaza, a ne donošenju salavata. Nažalost, autor očigledno ne vlada dovoljno sintaksom arapskog jezika, pa je na osnovu pogrešnog razumijevanja pokušao podmetnuti smisao koji se u tekstu uopće ne nalazi.

Učenje salavata Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, samo po sebi nije sporno – naprotiv, to je jedna od najvrednijih i najpohvalnijih radnji. Čak i kada bismo pretpostavili da je imam Ahmed doista spomenuo salavate, to ništa ne mijenja u osnovi. Problem je u tome što je autor svjesno dopunio citat vlastitim riječima, kako bi ga učinio privlačnijim i uvjerljivijim u očima neukog naroda.

Također, i kada bismo pretpostavili da su riječi imama Ahmeda vjerodostojne, u njima nema ničeg spornog. On nije pohvalio posebno okupljanje radi nekog izmišljenog ibadeta ili posebnog namaza, nego je govorio o tome da se ljudi okupe i klanjaju. Iz toga se jasno razumijeva da se misli na obavljanje propisanog namaza u džematu – poput podne, ikindije i drugih dnevnih namaza – a da se nakon toga međusobno podsjećaju na Allahove blagodati, kao što su to činile ensarije, radijallahu anhum. Takvo djelo, bez sumnje, ubraja se među najbolja, jer su to upravo one halke zikra koje su spomenute i pohvaljene u mnogim vjerodostojnim hadisima.

Nakon toga autor navodi hadis koji je, po njegovom ustaljenom običaju, da‘if – nevjerodostojan. Muhammed b. Sirin, koji prenosi postupak ensarija, uopće nije bio živ u vrijeme kada se to događalo, niti je naveo ko ga je o tome obavijestio. Takva vrsta predaje kod učenjaka se odbacuje, jer se ne zna stanje ravije čiji je spomen izostavljen, niti postoji potvrda da je taj ravija uopće prisustvovao tom periodu. U većini slučajeva, namjerno izostavljen prenosilac (medžhul) upravo je slab i nepouzdan, jer da je bio poznat i vjerodostojan, ne bi bilo razloga da se njegovo ime prikrije.

Još nešto važno: čak i kada bismo prihvatili ovu predaju, nigdje se u njoj ne navodi da je blagodat na koju su se ensarije podsjećale bilo rođenje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti da su povodom toga organizirali bilo kakav mevlud. Allahovih blagodati je bezbroj: objava Kur’ana je blagodat, poslanstvo je blagodat, islam je blagodat, uputa je blagodat, i mnoge druge. Pa koja je to konkretna blagodat bila predmet spominjanja ensarija?

Jasno je da su ensarije spominjale blagodat islama, a ne rođenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U izvornom tekstu stoji: „…fezekerna haza l-emre-llezi en‘amellahu bihi ‘alejna“ – u prijevodu: „…i spomenemo ovu stvar koju nam je Allah kao blagodat darovao.“ Ovdje se, bez sumnje, misli na cjelokupni islam. Oni nisu rekli: „…i spomenemo dan Poslanikovog rođenja kao blagodat“, niti nešto slično. Nigdje u predaji ne stoji da su povodom toga činili posebne ibadete. Njihovo okupljanje bilo je podsjećanje na blagodat islama, međusobno podsticanje na ustrajnost i podučavanje propisima. Također je značajno primijetiti da ensarije nisu odredile neki poseban, tačno određen datum, nego su odabrali petak – dan koji nisu svetkovali ni kršćani ni židovi. To je potpuno suprotno onome što rade oni koji svake godine obilježavaju mevlud 12. rebi‘ul-evvela.

Neka nam, onda, autor pojasni: zašto ensarije nisu odabrale ponedjeljak kao dan okupljanja? Zar im je promaklo ono što su, tobože, „otkrili“ on i njemu slični? Teško je povjerovati da bi nešto tako „veliko“ izmaklo njima, a palo na pamet tek potonjim generacijama.

Kaže autor:

„Deveti dokaz: Allah, dž.š., kaže: ‘Reci: Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.’ (Junus, 58.) Poslanik, a.s., je bez sumnje Allahova milost prema ljudima, bez obzira bili oni muslimani ili nemuslimani (prema muslimanima zato što je bio uzrok njihove upute, a prema nemuslimanima zato što je njegovom pojavom od njih uzdignuto kažnjavanje koje su bili kažnjeni prethodni narodi, kako to navodi Et-Taberi). Zato je radost zbog njegovog rođenja naređena ovim ajetom.“

Odgovor:

Još uvijek ne mogu da shvatim ovakva iracionalna dokazivanja! Ubijeđen sam da razuman čovjek, čak i bez ikakvog znanja, ne bi sebi dopustio ovakav način tumačenja – a kamoli neko ko se predstavlja kao student šerijatskih nauka.

Kakve, zapravo, veze ima radost zbog rođenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, s obilježavanjem tog dana svake godine nepropisnim i izmišljenim obredima!? Zar želiš reći da se oni koji ne obilježavaju mevlud ne raduju njegovom rođenju? Ili misliš da se ta radost nužno mora pokazivati zajedničkim okupljanjem jednom ili nekoliko puta godišnje?

S druge strane, odakle uopće ideja da se spomenuti ajet odnosi na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?¹⁹ Mi nimalo ne sumnjamo da je on, bez ikakve dvojbe, jedna od Allahovih najvećih milosti svjetovima. Međutim, to ne znači da ajete možemo tumačiti proizvoljno, po ličnom nahođenju i bez oslonca na mufessire. Najpoznatiji komentatori Kur’ana – poput Ibn Džerira, Begavija, Kurtubija, Nesefi, Ibn Kesira i drugih – jednoglasno navode da se izraz „Allahova blagodat i milost“ iz ovog ajeta odnosi na islam i Kur’an, a ne na samo Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, rođenje.²⁰

Ali čak i kada bismo rekli da se u ovom ajetu pod blagodatima i milošću misli na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni tada tu nema nikakvog dokaza za utemeljenost mevluda. Radovati se zbog Poslanika, alejhis-selam, ne znači nužno vezati tu radost za dan njegovog rođenja. Ako bismo to tvrdili, ispalo bi da su svi muhadžiri i ensarije bili lišeni te radosti – što je očita i nedopustiva neistina.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez sumnje je Allahova milost svjetovima, ali ta se milost nije ogledala samo u njegovom rođenju, nego u poslanstvu i uputi s kojom je došao. Na to jasno ukazuje ajet: „… a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.“ (El-Enbija, 107) – gdje se kaže „poslali“, a ne „stvorili“. Sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ja, doista, nisam poslat da proklinjem, nego sam poslat kao milost.“²¹ Dakle, nigdje u Kur’anu niti u Sunnetu ne stoji da je njegovo rođenje samo po sebi milost, nego je upravo njegovo poslanstvo ono što predstavlja milost svjetovima.

Kaže autor:

„Deseti dokaz: Allah, dž.š., kaže: ‘I napomeni ih na Allahove dane.’ (Ibrahim, 5.) Dan rođenja posljednjeg Božijeg Poslanika, a.s., je dan koji treba spominjati. Allah, dž.š., je u tom danu dao posebne događaje koji se spominju u knjigama historije, dajući važnost tom danu. Iz tog razloga iskazivanje radosti zbog tog dana je slijeđenje Allahove opšte naredbe spomenute u ovom ajetu.“

Odgovor:

I dalje se autor služi obmanama – ali šta mu drugo preostaje kada za svoje tvrdnje nema vjerodostojnih dokaza!? Zanimljivo je, međutim, da ajet nije naveo u cijelosti, već samo djelimično, i potom ga pokušao upotrijebiti kao potporu svome stavu. Razlog tome je očigledan i svima poznat.

Ajet glasi: „I Musaa smo poslali s dokazima Našim: ‘Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!’ To su, uistinu, dokazi za svakog onog ko je strpljiv i zahvalan.“ (Ibrahim, 5)

Dakle, ovdje je riječ o Musau, alejhis-selam, i njegovom narodu – Israilćanima, a ne o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom ummetu. Mufessiri pojašnjavaju da se pod „Allahovim danima“ misli na posebne dane poznate među sinovima Israilovim: prema jednoj skupini učenjaka to su dani u kojima ih je Allah izbavio od faraona i njegove vojske; prema drugima to su blagodati kojima su bili obasuti, poput objave Tevrata i obilja opskrbe; dok treći navode da se time misli na dane u kojima je Allah kaznio prijašnje narode, kako bi njihovi potomci bili zastrašeni i opomenuti.²²

Zatim, čak i kada bismo rekli da je ajet općeg karaktera, nigdje u njemu ne postoji naredba da se ti dani obilježavaju kroz iskazivanje radosti, slavlje, posebna okupljanja ili izmišljene ibadete. Nadam se da autor barem može uočiti jasnu razliku između opomene i podsjećanja na Allahove dane – što je smisao ajeta – i između neutemeljenog slavljenja i ritualnog obilježavanja tih dana. A gdje je, uostalom, u ajetu naznačeno da podsjećanje mora biti vezano za tačan datum događaja?

Ovakvo tumačenje ajeta i hadisa predstavlja krajnju drskost i pravi zločin prema Allahovoj plemenitoj vjeri. To je ujedno i otvoreno suprotstavljanje Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao i očita laž na njegov Sunnet.

Nadam se da autor ima još koji „džoker“ u rukavu kada je riječ o mevludu, jer u suprotnom tekst koji je priredio ostaje prava ljaga na njega samoga, ali i na sve njegove istomišljenike.

„Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, doista, Plemenit i Milostiv!“ (El-Hašr, 10)

A Allah, dželle šanuh, najbolje zna!

dr. Amir I. Smajić
Medina, 16. rebi’ul-evvel, 1435.h. god.

1. Bilježe ga Buhari, br. 2697, i Muslim, br. 1718, od Aiše, radijallahu anha.
2. Bilježi ga Muslim, br. 1718.
3. Bilježe Ahmed, 4/126-127, Ebu Davud, br. 4607, Tirmizi, br. 2676, Ibn Madže, br. 44, Ibn Hibban, br. 5, i drugi, i hadis je sahih (vjerodostojan) kao što tvrde Tirmizi, Ebu Nu‘ajm, Hakim, Ibn Abdilberr, Begavi, Ibn Tejmijje, Zehebi, Ibn Redžeb i dr. Vidjeti: Džami‘ul-‘ulumi vel-hikem, str. 486-487.
4. Vidjeti: Tehzibul-kemal, 9/386-389, Ikmalu Tehzibil-kemal, 5/75, Tekribut-tehzib, str. 252, br. 2035.
5. Vidjeti: Tehzibul-kemal, 11/328.
6. Es-Sikat, 6/399.
7. Str. 169, br. 1718.
8. Ebu Isma‘il el-Herevi, Zemmul-kelami ve ehlihi, 2/72.
9. Tabi‘in je osoba koja nije srela Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego je srela nekog od njegovih ashaba, radijallahu anhum, tj. generacija koja je došla nakon ashaba.
10. Riječ je, zapravo, o hadisu u kojem je Ummu Habiba, radijallahu anha, zatražila od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da oženi njenu sestru. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je da je to zabranjeno, i u tom kontekstu spomenuo je Suvejbu, kazavši da je ona zadojila i njega i Ebu Selemu. Ovu predaju Urve b. Zubejr prenosi od Zejnebe bint Ebi Seleme, a ona od Ummu Habibe – i taj dio hadisa zabilježen je kod Buharije sa potpunim i vjerodostojnim lancem prenosilaca. Međutim, nakon toga Urve sam dodaje ono što navodi autor – riječima prekinutog lanca. Dakle, citat o snu i olakšanju kazne Ebu Lehebu nije dio prvog, vjerodostojnog hadisa, već naknadni komentar Urve bez spojenog seneda. Upravo zato ovaj dodatak ne potpada pod Buharijeve uslove vjerodostojnosti, za razliku od prvog dijela predaje koji je spojenog lanca.
11. Fethul-Bari, 9/182.
12. Et-Telhisul-habir, 4/362.
13. El-Medžmu‘u, 8/431.
14. Mizanul-‘itidal, 2/500.
15. 1/264.
16. Promaklo ga je da je hadis kod Muslima u Sahihu, br. 854.
17. Bilježi ga Muslim, br. 1144. Neki učenjaci poput Ebu Zur‘e i Ebu Hatima prigovorili su ovoj predaji, ali zabrana izdvajanja petka s dodatnim ibadetima došla je u drugim predajama.
18. Vidi: 1/417.
19. Takvo tumačenje preneseno je od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, ali nevjerodostojnim lancima prenosioca, pa se ne mogu uzeti u obzir.
20. Vidjeti: Tefsir Ibn Džerir, 15/105, Tefsir Begavi, 4/138, Tefsir Kurtubi, 8/353, Tefsir Nesefi, 2/28, Tefsir Ibn Kesir, 4/275.
21. Bilježi ga Muslim, br. 2599, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.
22. Vidi: Tefsir Ibn Džerir, 16/519, Tefsir Begavi, 4/335-336, Tefsir Ibn Kesir, 4/478.