Šejhovi Abdulaziz b. Baz i Abdurrezzak ‘Afīfi, Allah im se smilovao, rekli su:
Pojam ‘īd (praznik) označava sve ono što se redovno ponavlja i s čim se ljudi okupljaju, bilo da se radi o ponavljanju svake godine, mjeseca, sedmice ili slično. Praznik obuhvata nekoliko stvari:
– određen dan koji se ponavlja, poput ramazanskog bajrama ili džume,
– okupljanje ljudi u tom danu,
– djela i običaje koji se praktikuju u tom danu, bilo da su to ibadeti ili uobičajene radnje.
Ono što se od toga praktikuje s ciljem ibadeta, približavanja Allahu ili veličanja radi stjecanja nagrade, ili pak sadrži oponašanje predislamskih običaja ili nevjernika raznih vrsta – to je novotarija koja je zabranjena i potpada pod opći hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Ko u našu vjeru uvede ono što nije od nje, to će mu biti odbačeno.’1
Primjer za to su: obilježavanje mevluda, Dan majke ili državni praznici – jer u prvom slučaju imamo izmišljeni ibadet koji Allah nije propisao, uz to i oponašanje kršćana i njima sličnih nevjernika; dok u drugom i trećem slučaju također postoji oponašanje nevjernika.
Međutim, ono što je određeno (tj. ponavlja se) npr. radi lakše organizacije određenih aktivnosti, a u tome je korist za ummet (zajednicu) i pravljenje reda, poput Sedmice saobraćaja, organiziranja školskog rasporeda (početak i kraj nastave, raspusti, ispiti itd.), sastanaka zaposlenih i slično, a što u osnovi nije ibadet niti se ciljano veliča, to spada u običajne novotarije koje ne potpadaju pod spomenuti hadis: ‘Ko u našu vjeru uvede ono što nije od nje, to će mu biti odbačeno.’2
Prema tome, u tome nema smetnje i to se smatra dozvoljenim i šerijatski opravdanim.3
Šejh, prof. dr. Muhammed el-Džizani, osvrćući se na prethodnu fetvu, navodi tri uvjeta za dozvoljenost određivanja posebnih dana u godini za da’vetske ili edukativne aktivnosti:
Prvi: da takvo okupljanje donosi šerijatsku korist i da ga ne prate zabranjena djela.
Drugi: da određivanje termina bude opravdano stvarnom potrebom, poput sajma knjiga na početku školske godine ili Sedmice edukacije o saobraćaju tokom raspusta, kada su putovanja učestalija.
Treći: da se vodi računa o mogućem neprimjetnom, postepenom oponašanju nevjernika, koje se može uvlačiti među ljude kroz način i formu organizacije takvih okupljanja i događaja.4
Šejh dr. Abdullah b. Sulejman el-Muhenna kaže:
Treba praviti razliku između dana koji se određuje za neku aktivnost, pa makar se i ponavljao, i dana koji se određuje i ponavlja upravo zbog tog dana samog po sebi, jer se želi posebno izdvojiti i veličati.
Prvi slučaj ne podrazumijeva da je cilj izdvajanje i posebno obilježavanje samog dana, nego da se on koristi samo kao vremenski okvir za određenu aktivnost, poput početka nastave, ispita, sastanka i sličnih događaja, i ne pridaje mu se nikakvo dodatno značenje.
Drugi slučaj, pak, odnosi se na dan koji se obilježava zbog samog događaja koji se u njemu desio, ili iz nekog drugog razloga kojim se želi posebno istaknuti i uzdići taj dan iznad ostalih. Kada se on svake godine iščekuje i obilježava posebnim djelima – to jasno ukazuje da je on cilj sam po sebi.
Poznato je da takvo posebno izdvajanje vremena nije dozvoljeno osim s jasnim šerijatskim dokazom. Propisani praznici koje muslimani trebaju iščekivati, u kojima se okupljaju i čine određene ibadete, jesu: Ramazanski i Kurban-bajram, dani tešrika i sedmični praznik – džuma.
Ako bismo uz njih dodavali druge dane, time bismo se približili obilježavanju novih praznika mimo šerijata, potisnuli bismo šerijatske praznike ustranu i odredili vremena kojima bismo pridavali značenje i veličanje bez šerijatskog dokaza.5
REZIME: Organiziranje ljetnih seminara, porodičnih druženja, tradicionalnih izleta i sličnih aktivnosti, koje se ponavljaju iz godine u godinu u približno isto vrijeme i na istom mjestu – a ne zbog posebnog značaja ili svetosti određenog vremena i prostora, nego isključivo iz praktičnih i organizacijskih razloga – ne ulazi u kategoriju zabranjenih novotarija, a Allah najbolje zna.
