PITANJE: Da li je dozvoljeno tražiti svoje pravo na nevjerničkim sudovima u nuždi?
ODGOVOR: Hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, a salavati i selami našem Vjerovjesniku Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i svim ashabima.
Svi muslimani su složni da nije dozvoljeno obraćati se za sud osim Uzvišenom Allahu i Njegovom plemenitom šerijatu. Uzvišeni je rekao: „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ 1
„Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. Kad im se kaže: ‘Dođite i prihvatite za sud ono što Allah objavljuje, i dođite Poslaniku!’ – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.“ 2
Donošenje presuda i obraćanje za sud spadaju u ibadete koje nije dozvoljeno upućivati osim Uzvišenom Allahu. Uzvišeni je to nazvao ibadetom: „Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da ne činite ibadet osim Njemu!“ 3
Onaj ko traži sud mimo Allaha usmjerio je nešto od Allahovih prava nekome drugome mimo Njega, kao što su to uradili sljedbenici prijašnjih Knjiga. Uzvišeni kaže: „Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da samo jednom Bogu ibadet čine – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.“ 4
Bilježe imami Ahmed i Tirmizi od Adijja b. Hatima, radijallahu anhu, da je ušao kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa srebrenim krstom na vratu. Poslanik je proučio ovaj ajet (Et-Tevbe, 31). Adij reče: „Oni im doista nisu činili ibadet!“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: „Naprotiv! Oni su im zabranjivali dozvoljeno i dozvoljavali zabranjeno, pa su ih u tome slijedili – i tako su im činili ibadet!“ 5
Traženje suda (tehākum) je ibadet kao i rukū‘ i sedžda. Oni se svećenicima i monasima nisu klanjali, ali su ih slijedili u izmjeni Allahovih zakona – dopuštajući zabranjeno i zabranjujući dozvoljeno – pa im time činiše ibadet.
Traženje drugog suda mimo Allahovog jeste veliki širk, radi riječi Uzvišenog: „Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?“ 6 i „…a naređeno im je da samo jednom Bogu ibadet čine…“ 7.
Huzejfe, radijallahu anhu, rekao je: „Nisu im se klanjali niti radi njih postili, već su, kada nešto dozvole – i oni dopuštali, a kada nešto zabrane, što je Allah dozvolio – i oni zabranjivali, pa su ih tako uzeli za božanstva.“ 8
Ebul-Alijje kazao je: „Govorili su: ‘Šta nam oni narede – odazivamo se, a šta zabrane – ostavljamo’, i to samo radi njihovih riječi, iako su pred sobom imali Allahovu Knjigu i u njoj su mogli naći šta im je naređeno, a šta zabranjeno, ali su uzeli riječi ljudi a ostavili Allahovu Knjigu iza leđa.“ 9
Ko se bude slijedio nešerijatske sudove – dopuštajući ono što je Allah zabranio i zabranjujući što je dozvolio u Kur’anu i sunnetu – počinio je jasno nevjerstvo. Uzvišeni kaže: „Ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime – to je, uistinu, grijeh! A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju; pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno, mnogobošci postali.“ 10 Tj. ako se složite s mnogobošcima da je strvina dozvoljena – postajete mnogobošci kao i oni.
Od najvećih naredbi sa kojima smo obavezani jeste da sud tražimo vraćajući se Allahovom zakonu (šerijatu), zasnovanom na svemu što je dobro i korisno. Uzvišeni kaže: „A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje; zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici. Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?“ 11
Nema suda osim Allahovog suda i nema traženja suda osim od Njega.
Što se tiče sulha – pomirenja i nagodbe – pred kadijom, vladarem, državnom ustanovom ili plemenskim poglavarom: sve je to dozvoljeno, jer su nagodba i pomirenje pohvalni u šerijatu i ispravni pred bilo kim, npr. da se čovjek odrekne dijela novca, oprosti uvredu, ili oprosti zbog pronevjere – pod dva uslova:
1. da ne bude primoran na to pomirenje i dogovor;
2. da se nagodba ne suprotstavlja šerijatu (npr. da se ne prelazi preko šerijatskih kazni za blud, alkohol itd.).
Uzvišeni kaže: „…a u nagodbi je dobro (hajr).“ 12, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Nagodba je dozvoljena među muslimanima, osim nagodbe koja zabranjuje dozvoljeno i dozvoljava zabranjeno.“ 13
Neki se pozivaju na događaj Jusufa, alejhis-selam, kada je u zatvoru rekao: „Spomeni me kod svoga gospodara“ 14. Kažemo:
Prvo: Vjera svih poslanika je jedna: „Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu činite ibadet, a taguta se klonite!’ I bilo je među njima onih kojima je Allah na pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali.“ 15. A od taguta na koje su, bez imalo sumnje, upozoravali poslanici, jeste obraćanje za sud mimo Allahovog suda, kao što je govor o tome prethodio. Pa kako da se onda kaže da je bilo dozvoljeno poslaniku od Allahovih poslanika da upadne u širk, a Uzvišeni Allah ga nije poslao osim da poziva u tevhid i upozorava na suprotno njemu – osim da se usmjeri taj događaj na stanje i situaciju koju ćemo naknadno spomenuti.
Drugo: Sam Jusuf, alejhis-selam, jasno je odvraćao od traženja suda mimo Allahovog: „O drugovi moji u tamnici, je li bolje više raznoraznih bogova ili Allah, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakav dokaz nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se ne čini ibadet osim Njemu. To je, doista, prava vjera, ali većina ljudi ne zna.“ 16 Tako da je on pozvao svoja dva prijatelja iz tamnice u ispovijedanje tevhida Allahu, a od toga je i obraćanje za sud samo Njemu, dželle šanuh.
Moguće je reći i da je Jusuf, alejhis-selam, boravio u zemlji gdje ni sudija ni onaj kome se sudi nisu bili vjernici, gdje Allahov zakon nije bio uspostavljen, a on je bio izložen sili i nepravdi (zatvoren iako je njegova nevinost bila jasna). Nije imao načina da ostvari svoje pravo i otkloni od sebe nepravdu i štetu osim da zatraži pomoć od vladara – što je moguće.
Pravilo o nuždi:
Traženje suda i parničenje u osnovi je dozvoljeno samo po Allahovom sudu. Međutim, onaj ko živi u državama i mjestima gdje nije moguće ostvariti pravo osim obraćanjem nevjerničkim sudovima (npr. Evropa, Amerika, ili zemlje koje ne sude po šerijatu), pa mu se učini nepravda (krađa, otimačina, ubistvo bliske osobe itd.), a ne postoji šerijatski sud – u takvom slučaju dozvoljen je odlazak na nevjerničke sudove pod dva uslova:
1. da nije u stanju ostvariti svoje pravo i otkloniti nepravdu vraćajući se Allahovom šerijatu;
2. da ne uzme presudom ono što mu šerijat ne daje, npr. da mu zakon dosudi veću odštetu od šerijatske ili veću kaznu za počinioca. Tada mu nije dozvoljeno prisvojiti višak, niti se složiti s takvom presudom – osim ako bi neslaganje dovelo do potpunog gubitka prava; u tom slučaju može formalno prihvatiti, ali višak treba vratiti vlasniku.
Potpuna zabrana obraćanja nevjerničkim sudovima i u ovim situacijama učinila bi krv i imetak muslimana dozvoljenim, njihovu čast povrijeđenom i dovela do bespravnog prolijevanja krvi – a takvo nešto šerijat nigdje ne naređuje.
Na ovakve situacije može se usmjeriti i događaj Jusufa, alejhis-selam, a njegove riječi: „Spomeni me kod svoga gospodara“ – mogu značiti traženje otklanjanja nepravde koja mu je učinjena, iako su dokazi njegove nevinosti bili jasni: „Poslije im pade na pamet – iako su bili uvjereni da je nedužan – da ga za neko vrijeme bace u tamnicu.“ 17
Traženje otklanjanja nepravde od nasilnog vladara dozvoljeno je, jer je otklanjanje nepravde jedna od šerijatskih potreba. Isto važi i za onoga ko zna da se u nešerijatskoj sudnici ponegdje presuđuje kako se slučajno poklopi sa šerijatom (npr. smrtna kazna za ubicu, hul‘ – raskid braka u propisanim slučajevima). Takvom je dozvoljeno tražiti ta prava kad nema šerijatskog suda koji bi to proveo.
Suđenje po Allahovom zakonu ima dva cilja:
· Unutrašnji (akidetski): priznanje da je suđenje po Objavi ibadet i od ciljeva tevhida – „Sud pripada jedino Allahu; a On je naredio da se ne čini ibadet osim Njemu. To je doista prava vjera, ali većina ljudi ne zna.“ (Jusuf, 40). Pa je, dakle, učinio suđenje po onome što je objavio ibadetom, a upućivanje ibadeta nekom mimo Allaha je širk.
· Vanjski (praktični): otklanjanje nepravde i uspostava pravde među ljudima.
Unutrašnji cilj ne može se postići bez vanjskog; vanjski ponekad biva ostvaren i bez unutrašnjeg (kod onih koji formalno presude pravedno, iako ne vjeruju). Ako sudija nema ni unutrašnji ni vanjski cilj – to je zulum. Ako ima vanjski bez unutrašnjeg – koristi onome koji traži pravo (vjerski i ovosvjetski), a sudiji tek ovosvjetski. Ako ima unutrašnji bez vanjskog – ni sudija ni onaj o traži presudu ne postižu korist, ali onaj ko u takvoj situaciji traži presudu ograničen je s dva uslova prilikom obraćanja nevjerničkim sudovima, kako je već spomenuto.
Onaj kod koga se ne ostvari prvi (unutrašnji) cilj očiti je licemjer – munafik; takav mu je status sve dok javno ispoljava obaveznost suđenja po Allahovom zakonu. Ako bi, pak, javno ispoljio suprotno, bio bi sudija koji kod sebe nema ni unutrašnji ni vanjski cilj – osim kada mu se vanjski cilj dogodi neciljano, što mu eventualno može donijeti samo ovosvjetsku korist.
Ostaje situacija nužde: onaj koji traži svoje pravo postiže vanjski cilj (otklanjanje nepravde) uz spomenuta dva uslova. Ne može se reći da je ibadet Allahu sudom mimo Objave dozvoljen, izuzev samo u jednoj situaciji, a to je sprovođenje Allahovog suda iz Tevrata i Indžila, koji nije derogiran, nad ehlu-l-kitabijama (kršćanima i židovima), kao što je to uradio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa židovima po pitanju kazne za zinaluk.
Od Ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: Došli su židovi Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa su mu spomenuli čovjeka i ženu od njih da su počinili blud. Pa ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: „Šta o tome stoji u Tevratu?“ Rekli su: „Da ih osramotimo i bičujemo.“ Pa je rekao Abdullah b. Selam, radijallahu anhu: „Slagali ste! Doista u njemu stoji ajet o kamenovanju!“ Pa su donijeli i otvorili Tevrat, a jedan od njih je stavio ruku preko ajeta o kamenovanju i pročitao ono što je ispred i nakon njega. „Digni ruku!“ – reče mu Abdullah b. Selam. Zatim je digao ruku, a ispod nje ajet o kamenovanju. Rekoše: „U pravu je!“, a zatim naredi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se kamenuju. 18
Obaveza je pozvati vladare i sudije da se pokore Allahovom sudu u svakoj parnici i da sprovedu Allahove propise. Ono u čemu je dozvoljen sulh među muslimanima dozvoljen je i u odnosu muslimana i nevjernika. Nema sumnje da je propisivanje zakona mimo Allahovih i obavezivanje ljudi na njih – jasno nevjerstvo, pa makar sudija i vladar izgovarali šehadet; njihovo djelo poništava svjedočenje koje izgovaraju. Nemoguće je zamisliti da čovjek Allahu istinski ispovijeda tevhid, a da u isto vrijeme prisiljava druge da čine nevjerstvo.
Allāh, dželle šanuh, najbolje zna!
Piše: šejh Abdulaziz b. Merzuk et-Tarifi, hafizehullah
19. rebī‘ul-evvel, 1427. h. god.
Prijevod: Amir I. Smajić
Medina, 03. zul-ka‘de, 1436. h. god.
