Odjeća koja pada ispod članaka

Zahvala pripada Allahu, azze ve dželle, neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.

Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Onaj ko bude vukao svoju odjeću iz oholosti i samodopadljivosti, Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu!“ Na to reče Ebu Bekr, radijallahu anhu: „Jedna strana moje odjeće spada osim ako je podižem?“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: „Ti nisi od onih koji to čine iz oholosti.“¹

Ovaj hadis je dokaz da onaj koji vuče svoju odjeću iz oholosti čini veliki grijeh, zato što mu je zaprijećeno velikom kaznom, tj. da ga Uzvišeni Allah neće pogledati na Sudnjem danu zato što je srdit na njega. Pod ovu prijetnju potpada svaka osoba kod koje se ispune dva uvjeta: prvi – da spušta odjeću ispod članaka, i drugi – da to čini iz oholosti. Oko ovoga među islamskim učenjacima nema razilaženja, osim što su neki izuzeli određene situacije nužde, poput rata, bolesti i sličnih stanja.²

Spomenuti propis je općenit kada su u pitanju sve vrste odjeće. Pod to potpadaju duge košulje (galabije), ogrtači, pantalone, šarvale i slično. Dokaz za to jeste predaja koju bilježi imam Buhari, br. 5791, od Šu’be b. Hadžadža, da je rekao: „Sreo sam Muhariba b. Disara dok je jahao na konju, pa sam ga upitao o ovom hadisu, rekavši: ‘Da li je spomenuo izar (donji ogrtač koji su Arapi imali običaj nositi)?’ Odgovorio je: ‘Nije precizirao ni izar niti košulju!’“

To znači da izraz „odjeća“ obuhvata i ogrtač i svaku drugu vrstu odjeće. To što se u nekim predajama izričito spominje ogrtač, razlog je taj što je on tada bio najpoznatija i najraširenija odjeća među ljudima. Međutim, kada su kasnije počeli nositi duge košulje i slično, one su potpale pod isti propis. Šerijatske naredbe u kojima se spominju izrazi preovladavajući među ljudima nisu ciljane same po sebi, nego obuhvataju i sve što se pod njihovo značenje podrazumijeva. Stoga je neispravno koristiti suprotno razumijevanje – tj. da se sve mimo spomenutog ne podrazumijeva – kao što je jasno pojašnjeno u djelima usūlil-fikha.

Što se tiče oblačenja odjeće koja pada ispod članaka, ali ne iz oholosti, već iz ličnih prohtjeva, radi nenošenja različite odjeće od one koja prevladava u društvu, iz nemarnosti ili drugih sličnih razloga – o tome postoji razilaženje među islamskim učenjacima.

Prvo mišljenje: da je oblačenje odjeće ispod članaka, pa makar i bez oholosti, zabranjeno (haram). Ovo je jedan rivajet u hanbelijskom mezhebu. Takav stav od malikija zastupali su El-Kadi ‘Ijjad i Ibnul-‘Arabi. Ka njemu je naginjao i hafiz Ibn Hadžer, a iz savremenijih učenjaka taj stav su odabrali šejh Albani, šejh Ibn Baz i šejh Ibn Usejmin, rahimehumullah.³

Dokaz za ovo mišljenje jeste prethodno spomenuti hadis koji prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, kao i drugi hadisi s približnim značenjem, u kojima se zabranjuje spuštanje odjeće ispod članaka iz oholosti.

Zagovornici ovog stava kažu da “oholost” spomenuta u hadisima nije cilj sama po sebi, pa je neispravno uslovljavati kaznu samo time. Naime, već samo spuštanje odjeće ispod članaka predstavlja jedan vid oholosti, jer onaj ko tako postupa neminovno će povlačiti odjeću za sobom, a povlačenje odjeće podstiče na oholost i samozadivljenost.

Ibnul-‘Arabi, rahimehullah, rekao je: „Nije dozvoljeno čovjeku da spusti svoju odjeću ispod članaka i da kaže: ‘Ja to ne radim iz oholosti!’ – jer je zabrana spomenuta u hadisima općenita. A zabrana koja je općenita ne dozvoljava čovjeku da tvrdi: ‘Ja se pod to ne podrazumijevam, jer se kod mene taj opis nije ispunio.’ Takva tvrdnja se od njega ne prihvata, već je samo njegovo puštanje odjeće dokaz njegove oholosti.“⁴

Također, zagovornici ovog stava svoj dokaz potkrepljuju i predajama u kojima se spominje velika prijetnja za spuštanje odjeće, bez pravljenja razlike između onoga ko to čini iz oholosti i onoga ko to čini iz nekog drugog razloga. Od tih predaja su i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ono što je ispod članaka od ogrtača – goriće u Vatri.“⁵

Ove riječi jasno ukazuju na veliku kaznu pripremljenu za onoga ko spušta odjeću ispod članaka, bez obzira na motiv, a također upućuju i na to da će baš taj dio tijela biti kažnjavan u Vatri. Slično tome su i njegove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „Teško se člancima od vatre!“⁶

Drugo mišljenje: spuštanje odjeće ispod članaka, ako se ne čini iz oholosti, pokuđeno je (mekruh) i ne dostiže stepen harama. Ovo je stav većine učenjaka hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba.⁷

Dokaz za ovo mišljenje jeste i prethodno spomenuti hadis Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Onaj ko bude vukao svoju odjeću iz oholosti i samodopadljivosti, Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu!“

Svoj stav učenjaci su potvrdili ovim hadisom na dva načina:

Prvi – da je spomenuta prijetnja ograničena na oholost, iz čega se razumije da onaj koji ne spušta odjeću iz oholosti ne ulazi u zabranu. Hadisi koji su općeniti (u kojima se ne spominje oholost) tumače se kroz ovaj hadis koji je precizirao značenje.

Drugo mišljenje: spuštanje odjeće ispod članaka, ako se ne čini iz oholosti, pokuđeno je (mekruh) i ne dostiže stepen harama. Ovo je stav većine učenjaka hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. ⁸ Dokaz za ovo mišljenje jeste i prethodno spomenuti hadis Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Onaj ko bude vukao svoju odjeću iz oholosti i samodopadljivosti, Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu!“

Svoj stav učenjaci su potvrdili ovim hadisom na dva načina: Prvi – da je spomenuta prijetnja ograničena na oholost, iz čega se razumije da onaj koji ne spušta odjeću iz oholosti ne ulazi u zabranu. Hadisi koji su općeniti (u kojima se ne spominje oholost) tumače se kroz ovaj hadis koji je precizirao značenje. Drugi – da su Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi Ebu Bekru: „Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti“ – dokaz da spuštanje odjeće ispod članaka može biti iz oholosti, ali može biti i iz drugih razloga. Ako nije radi oholosti, onda ne potpada pod spomenutu prijetnju.

Prvo mišljenje – tj. da je zabrana spuštanja odjeće ispod članaka općenita – jače je i preferirajuće, zbog snage i jasnoće dokaza koji na to ukazuju. Osim toga, udaljavanjem od spuštanja odjeće ispod članaka čovjek se drži predostrožnosti u svojoj vjeri, čuva se od uzroka kazne i ujedno slijedi sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u načinu odijevanja. ⁹

Taj stav dodatno pojačava i hadis u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Onaj ko bude vukao svoju odjeću iz oholosti i samodopadljivosti, Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu!“ Na to je Ummu Seleme, radijallahu anha, upitala: „A šta da rade žene sa svojim dijelovima haljina koje se vuku?“ ¹⁰ Iz njenog pitanja jasno se vidi da je razumjela da je zabrana općenita, bez obzira na to da li se radi iz oholosti ili ne. Zato je tražila pojašnjenje propisa za žene, jer one vuku donje dijelove haljina kako bi prekrile svoje noge iz vjerske potrebe, a ne iz oholosti. Da je zabrana vezana samo za oholost, Ummu Seleme, radijallahu anha, ne bi ni postavila to pitanje.

Taj stav, također, potvrđuju i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućene nekim ashabima: „Dobro se pazi da ti se ogrtač ne spusti ispod članaka, jer je spuštanje ogrtača ispod članaka oholost, a Allah ne voli oholost.“ ¹¹ U ovom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sam čin spuštanja odjeće nazvao je ohološću, bez obzira da li je neko imao namjeru oholosti ili ne.

Što se tiče tvrdnje onih koji zastupaju drugo mišljenje – da se općeniti hadisi pojašnjavaju onima u kojima se spominje oholost – to nije ispravno prihvatiti. Naime, ovdje se ne radi o toj vrsti hadisa, već svaki hadis ukazuje na poseban propis: onaj koji spušta odjeću ispod članaka iz oholosti i samozadivljenosti – kazna za njega jeste da ga Allah, azze ve dželle, neće pogledati na Sudnjem danu, dok onaj koji spušta odjeću ispod članaka, ali ne iz oholosti – kazna za njega jeste da će biti kažnjen u Vatri onoliko koliko je spustio odjeću ispod članaka. Iz ovoga jasno proizlazi da je riječ o dva različita postupka, za koje su predviđene dvije različite kazne. ¹²

Što se tiče dokazivanja hadisom o odjeći Ebu Bekra, radijallahu anhu, i tvrdnje da on služi kao izuzetak – to je odbačeno iz nekoliko razloga:

Prvo, Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije imao za cilj nositi odjeću ispod članaka, već mu je odjeća padala ispod članaka mimo njegove volje, prilikom kretanja. Postoji razlika između onoga ko odjeću spušta namjerno i onoga kome to spadne nenamjerno. Stoga, ako je odjeća skrojena u skladu s tijelom (iznad članaka), ali spadne mimo volje, dozvoljeno ju je nositi – i to je upravo bio slučaj s Ebu Bekrom, radijallahu anhu. Međutim, ako je odjeća krojena duža od propisanog, tako da stalno pada ispod članaka, onda je zabranjeno nositi je.

Drugo, iz Ebu Bekrovih, radijallahu anhu, riječi jasno se vidi da je pazio da mu odjeća ne spada ispod članaka, i zato je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li će biti griješan ako mu se to desi nenamjerno.

Treće, u hadisu je izrečena zabrana nošenja odjeće spuštene ispod članaka i to musliman ne smije činiti. Upravo je to razumio Ebu Bekr, radijallahu anhu, iz govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je tražio pojašnjenje za svoje stanje.

Četvrto, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posvjedočio je Ebu Bekru, radijallahu anhu, da to ne čini iz oholosti. Ko se, onda, može poistovjetiti s Ebu Bekrom i reći da se to svjedočenje odnosi i na njega?! Pogotovo kada znamo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio nekim ashabima, radijallahu anhum, spuštanje odjeće u potpunosti i pojasnio da taj postupak sam po sebi ukazuje na oholost. Zasigurno je da njima nije ni palo na um da to rade iz oholosti – Allah bio s njima zadovoljan – ali pojedini ljudi danas tragaju za nejasnim i dvosmislenim tekstovima kako bi pronašli nešto što će opravdati njihove postupke. Obaveza je, međutim, vratiti dvosmislene tekstove na one jasne, kako bi se razjasnilo šta je stvarno ciljano.

Nije dozvoljeno čovjeku da spušta odjeću ispod članaka pod izgovorom da se ne bi sukobio s okolinom u kojoj živi, a u kojoj je taj propis nepoznat ili zapostavljen. Niti mu je opravdanje da kaže: „To je običaj mog naroda, i većina ljudi tako postupa.“ Takvo opravdanje je odbačeno. Nema smetnje postupati prema običajima, ali za to postoje uvjeti i pravila koja su spomenuli islamski učenjaci. Od najvažnijih uvjeta jeste da običaj ne bude u suprotnosti s nekim šerijatskim tekstom ili pravilom. Učenjaci usūlil-fikha jasno su pojasnili da se običaj ne uzima u obzir ako postoji dokaz iz Objave koji mu proturječi.

Na kraju, savjetujem svakog muslimana da razmisli o Allahovim, dželle šanuhu, riječima: „Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.“ ¹³

Uvaženi šejh: Abdullah b. Salih el-Fevzan
Iz djela: El-Fevāidul-medžmū‘a, str. 184-190.

Preveo i prilagodio: Amir I. Smajić
Medina, 17. muharrem, 1435. god.

1. Bilježe ga Buhari, br. 3665 i Muslim, br. 2085, s tim što Muslim ne prenosi Ebu Bekrovo, radijallahu anhu, pitanje.
2. Vidi: El-Kebāir, str. 76; Fethul-Bāri, 10/357.
3. Vidi: Āridatul-ehvezi, 7/237-238; Ikmālul-mu’lim, 6/601; El-Ādābuš-šer‘ijje, 3/521; Fethul-Bāri, 10/259; El-Insāf, 1/472; Es-Silsiletus-sahiha, br. 2682; Fetāva Ibn Baz, 6/483; Fetāva islamijje, 4/235; Šerhu Rijādis-sālihin, 4/287.
4. Āridatul-ehvezi, 7/238.
5. Buhari, br. 5787.
6. Buhari, br. 60; i Muslim, br. 242.
7. Vidi: El-Fetāvel-hindijje, 5/333; El-Munteka, 7/225-226; El-Medžmū‘u, 4/454; Revdatut-tālibin, str. 575-576; El-Insāf, 1/472.
8. Vidi: El-Fetāvel-hindijje, 5/333; El-Munteka, 7/225-226; El-Medžmū‘u, 4/454; Revdatut-tālibin, str. 575-576; El-Insāf, 1/472.
9. Vidi: Libāsur-redžuli ahkāmuhu ve davābituh, 1/703-730.
10. Tirmizi, br. 1731; i Nesāi, 8/209.
11. Ebu Davud, br. 4078; Tirmizi, br. 2722; Ahmed, 34/234; a Tirmizi je rekao da je hadis hasen-sahih.
12. Vidi: Fethul-Bāri, 10/259; Fetāva Ibn Usejmin, 12/307-308.
13. El-Ahzab, 36