Kome se (ne)daje zekat?

Onaj ko je obavezan dati zekat dužan je da ga lično uruči onima koji na njega imaju pravo: siromasima, miskinima, prezaduženima i drugim kategorijama koje je šerijat odredio. Također, dozvoljeno je opunomoćiti osobu koja će, u ime vlasnika imetka, uručiti zekat onima kojima pripada, bez obzira na to da li je riječ o vjerskoj zajednici, udruženju ili pojedincu, pod uvjetom da su povjerljivi i da će zekat dostaviti njegovim stvarnim korisnicima.

Međutim, važno je napomenuti da se zekat – prema stavu izrazite većine učenjaka – ne daje za potrebe samih institucija, udruženja i sličnih organizacija, jer one ne potpadaju pod kategorije korisnika zekata. Stoga, ukoliko određena institucija ili udruženje nisu povjerljivi, ili postoji bojazan da će zekat usmjeriti mimo šerijatom propisanih kategorija, tada im se zekat ne daje, nego se povjerava onima za koje se zna da će ga sigurno dostaviti njegovim stvarnim korisnicima.

Kada je riječ o tajnom imetku, poput zlata i srebra (odnosno čovjekove ušteđevine), ili u današnjem vremenu novca, kao i trgovačke robe, osnova je da se on ne predaje vladaru niti institucijama, već da ga vlasnik lično raspodijeli siromasima i drugim kategorijama kojima pripada zekat.

Druga vrsta imetka jeste javni imetak, poput stoke i poljoprivrednih usjeva, za koji je propisano da se predaje u bejtul-mal (državnu blagajnu), pri čemu vlast šalje sakupljače koji od muslimana prikupljaju zekat.

Čuveni kadija Ebu Ja’la b. el-Ferrā rekao je: “Imetak na koji se daje zekat dijeli se na dvije vrste: vidljivi i skriveni. Vidljivi imetak je onaj koji se ne može sakriti, poput usjeva, plodova i stoke. Skriveni imetak je onaj koji se može sakriti, poput zlata, srebra i trgovačke robe. Upravitelj zadužen za prikupljanje zekata nema pravo nadzora nad zekatom skrivenog imetka, nego su njegovi vlasnici preči da sami izdvoje njegov zekat. Međutim, ako vlasnici imetka dobrovoljno predaju taj zekat, on će ga od njih prihvatiti i pomoći im u njegovoj raspodjeli.” ¹

Budući da danas nemamo islamsku vlast, a samim tim ni šerijatski validan bejtul-mal, niti one koji imaju ovlast da prisilno uzmu zekat od onih koji ga odbiju dati, vlasnik imetka treba se potruditi da lično pronađe one koji su u potrebi ili da svoj zekat povjeri pouzdanim osobama koje će ga dostaviti onima kojima pripada.

Bejtul-mal je, zapravo, državna institucija u islamskoj državi, a ne samo kasa određene zajednice ili udruženja u koju se dobrovoljno daju prilozi poput zekata i sadake. Stoga je zabranjeno zloupotrebljavati propise zekata radi ličnih ili grupnih interesa, kao što je zabranjeno i manipulirati šerijatskim dokazima i izokretati riječi učenjaka kada je riječ o ovom plemenitom propisu.

U situaciji kada muslimani na određenom području nemaju validnu islamsku vlast (tj. nema halife ili sultana), oni svakako trebaju organizirati svoj vjerski život na što bolji način kroz vjerske zajednice, udruženja i slične oblike organiziranja. Međutim, to se ne može svoditi na poistovjećivanje tih institucija s islamskom vlašću u svakom pogledu. Postoje suštinske razlike između islamske vlasti i vjerskih zajednica. Islamska vlast je ona koja posjeduje zakonodavnu i izvršnu moć i koja provodi vjerske propise, poput zekata, bez obzira na to da li se ljudi s tim slažu ili ne. Jedan od ogranaka islamske vlasti jeste i bejtul-mal, odnosno državna blagajna ili budžet, u koji se prikuplja zekat od javnog imetka, kao i petina ratnog plijena i drugi državni prihodi. A jedan od propisa vezanih za bejtul-mal jeste slanje onih koji od ljudi prikupljaju zekat. Ta kategorija spomenuta je u kur’anskom ajetu o kategorijama onih kojima pripada zekat: “…i onima koji ga sakupljaju” (vel-ʿāmilīne ʿalejhā) ². Njih šalje vladar ili njegov zamjenik da obračunavaju i prikupljaju zekat na javni imetak, poput stoke i poljoprivrednih usjeva. Propis je da se od onoga ko odbije dati zekat on uzme prisilno. Upravo je to učinio prvi pravedni halifa Ebu Bekr es-Siddik, uz podršku drugih ashaba, radijallahu anhum. Prema tome, onaj ko ne posjeduje izvršnu vlast ne može organizirati bejtul-mal niti primoravati druge da u njega daju zekat, jer bi u suprotnom nastao nered i svako bi mogao sebe proglasiti nadležnim u tom pogledu. Ovakav sistem može funkcionirati samo u okviru uspostavljene i legitimne islamske vlasti koja ima stvarnu izvršnu moć da provodi ove propise.

Prenosi se od Ebu Seida el-Makburija da je rekao: Došao sam Omeru b. el-Hattabu, radijallahu anhu, sa dvjesto dirhema i rekao: “O vođo pravovjernih, ovo je zekat moga imetka.” On upita: “Jesi li oslobođen (od ropstva), o Kejsane?” Rekoh: “Jesam.” Na to on reče: “Onda ga uzmi i sam ga podijeli.” ³

Habban b. Ebi Džebele prenosi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je odustao od svog ranijeg mišljenja o predavanju zekata vlastima i rekao: “Dajte ga onima kojima pripada.” ⁴

Od Ibn Džurejdža prenosi se da je rekao: Rekao sam Atau b. Ebi Rebāhu: “Da li mi dozvoljavaš da zekat svoga imetka sam rasporedim na mjesta kojima pripada ili da ga predam namjesnicima (vlasti)?” On reče: “Čuo sam Ibn Abbasa kako kaže: ‘Ako ga ti sam rasporediš onima kojima pripada i od njega ne daš ništa onome koga si dužan izdržavati, u tome nema smetnje.’” Ibn Džurejdž kaže: “To sam od Atāa čuo više puta.” ⁵

Upitana su dva velika imama, Ahmed b. Hanbel i Ishak b. Rahujeh, da li im je draže da vlasnik zekata svoj zekat uruči sultanu (vladaru) ili da ga sam raspodjeli potrebnima, pa su obojica rekli: “Da lično raspodijeli to mi je draže…” ⁶

Imam Ebu Ubejd El-Kasim b. Sellam, nakon što je naveo nekolicinu predaja od učenjaka iz prvih generacija o dozvoljenosti ličnog raspoređivanja zekata na skriveni imetak (ušteđevinu), rekao je: “To je stav sljedbenika Sunneta i učenjaka iz Hidžaza, Iraka i drugih krajeva u pogledu skrivenog imetka, jer su muslimani u tome pouzdani, kao što im je povjereno i obavljanje namaza.” ⁷

Ebu Hasan el-Maverdi kaže: “Ako se upita: šta je od to dvoje bolje – da čovjek zekat svoga imetka preda imamu (vlasti) ili da ga sam podijeli? (…) Ako je riječ o skrivenom imetku (ušteđevini), onda je bolje da čovjek sam izdvoji i podijeli svoj zekat nego da ga predaje vladaru, zbog prakse koja je bila ustaljena kod pravednih halifa, koji su vlasnicima takvog imetka prepuštali da sami izdvajaju njegov zekat. Također, time čovjek neposredno izvršava obavezu koja mu pripada…” ⁸

Abdulkerim er-Rafi’i, poznati učenjak šafijskog mezheba, rekao je: “Nema razilaženja među učenjacima da je lično dijeljenje zekata bolje nego opunomoćiti nekoga drugog da ga podijeli, jer je čovjek siguran u ono što sam učini, dok je u pogledu postupka opunomoćenika ipak u određenoj sumnji.” ⁹

Imam Ibn Kudame el-Makdisi rekao je: “Preporučeno je čovjeku da lično preuzme podjelu zekata, kako bi bio siguran da je on stigao do onoga kome zaista pripada, bilo da je riječ o vidljivom imetku ili skrivenom imetku.” ¹⁰

Imam Ebu Zekerijja en-Nevevi: “Vlasnik imetka ima pravo da sam raspodijeli zekat na svoj skriveni imetak i u tome nema razilaženja. Naši učenjaci prenose i konsenzus muslimana o tom pitanju. Skriveni imetak obuhvata zlato, srebro, zakopano blago (rikāz) i trgovačku robu.” ¹¹

Šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao je: “Ako je vladar nepravedan i ne raspoređuje zekat u njegove šerijatom propisane svrhe, tada vlasnik imetka ne treba da mu predaje zekat, nego će ga sam podijeliti onima koji na njega imaju pravo.” ¹²

Ibn Muflih el-Hanbeli isto kaže: “Dozvoljeno je onome kome je zekat postao obaveza da ga sam raspodijeli.” ¹³

Dakle, onome ko posjeduje imetak na koji je obavezan zekat dozvoljeno je, štaviše i preporučeno, da ga lično uruči siromasima i drugim kategorijama kojima pripada. Time se ne narušava propis zekata niti se slabi zajednica muslimana, već se, naprotiv, na taj način jača njena socijalna i vjerska solidarnost.

S druge strane, vjerske zajednice i udruženja trebaju se finansirati putem vakufa, dobrovoljnih priloga i drugih dozvoljenih izvora finansiranja. Pravo na zekat, koje je Uzvišeni Allah odredio za njegove propisane korisnike, ne smije se uskraćivati siromasima i drugim kategorijama kojima on pripada.

A Allah najbolje zna.

1. El-Ahkamus-sultanijje, str. 115
2. Et-Tevbe, 60
3. Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, br. 10234; i Bejheki, Es-Sunenul-kubra, br. 7376
4. Kasim b. Sellam, Kitabul-emvāl, 2/248
5. Kasim b. Sellam, Kitabul-emvāl, 2/247
6. Ishak el-Kevsedž, Mesāilu Ahmed ve Ishak, 3/1147
7. Kitabul-emvāl, 2/250
8. El-Havi el-kebir, 8/474
9. Fethul-aziz, 5/521
10. El-Mugni, 4/92
11. El-Medžmu’, 6/164
12. Medžmu’ul-fetava, 25/81
13. El-Furu’u, 4/259