PITANJE: Volio bih da me obavijestite o džematu “Nursije” – ko su oni, koje su kod njih ispravne, a koje pogrešne stvari? Također, da li se njihova literatura smatra islamskom literaturom i da li nam je dozvoljeno da je čitamo?
ODGOVOR: Zahvala pripada Allahu.
U poznatom djelu El-Mevsū‘atul-mujessere fi-l-edjān ve-l-mezāhib ve-l-ahzāb el-mu‘āsire (Enciklopedija savremenih vjera, frakcija i grupacija) spominje se sljedeće: 1
“Nursije” su islamska vjerska grupacija koja, u svom osnivanju i razvoju, više liči sufijskim tarikatima nego uređenim pokretima. Njihov osnivač (Said Nursi) u svome pozivu (da’vi) glavni akcenat stavio je na “stvarnost i suštinu” vjerovanja i na odgoj duše. Na tom putu osnovao je islamistički pokret kao pokušaj suprotstavljanja izazovima sekularista, masona i ataturkovaca, koji su zarobili Tursku nakon pada Osmanskog hilafeta i preuzimanja vlasti od strane Kemala Ataturka.
Osnivač ovog pokreta je šejh Said Nursi (1873–1960). Njegovi roditelji su Kurdi, a rođen je u selu Nurs, u blizini jezera Van, u istočnom dijelu Anadolije. Početno obrazovanje stekao je u svom rodnom mjestu, a kada je postao mladić, prepoznat je po inteligenciji i oštroumnosti, dotle da je dobio nadimke “Bedī‘uz-zemān” (intelektualac vremena) i “Se‘īdijjun mešhūr” (poznati sretnik).
Kada je napunio osamnaest godina, pored vjerskih, obuhvatio je i mnoge druge znanosti psihološke prirode, obučio se u streljaštvu, hrvanju i jahanju, a prije svega istakao se u učenju Kur’ana napamet (hifz) i skromnosti (zuhd).
Kada su Saveznici ušli u Istanbul s namjerom okupacije, bio je u prvim redovima mudžahida koji su im se suprotstavili.
1908. godine, nakon svrgnuća sultana Abdulhamida, posredstvom i izdajom “Udruženja jedinstva i napretka”, čije parole su bile “jedinstvo, sloboda i popravak”, kako bi iza njih tajno radili na rušenju islama i muslimana, Bedī‘uz-zemān osniva udruženje “Muhammedovo jedinstvo”, koristeći iste parole jedinstva, ali sa islamskog gledišta, kako bi razotkrio šta se krije iza tog spletkarenja i da su oni, u stvarnosti, masonski pokret.
Sekularisti, koji su došli na vlast u Turskoj nakon pada hilafeta, strahovali su od njegovog poziva i najžešće mu se suprotstavljali, tako da je većinu života proveo u bijegu i po zatvorima, trpeći mučenja, premještajući se iz zatvora u zatvor i od suda do suda.
Kraj života proveo je u Sparti, odvojen od ljudi, a na ahiret je preselio 24. ramazana 1379. god. po Hidžeri.
Dok je bio u zatvoru Eskišehir, jednom prilikom Bedi‘uz-zeman rekao je sudnici: “Prethodno ste me zapitkivali da li sam ja od onih koji pripadaju sufijskim tarikatima, pa vam sada kažem da je vrijeme u kojem živimo vrijeme čuvanja imana (vjerovanja), a ne tarikata. Većina ljudi će ući u Džennet bez tarikata, ali niko neće ući u Džennet bez imana.”
Glavne optužbe kojima je bio terećen po sudskim procesima mogu se sažeti u sljedeće:
1. pokušaj rušenja sekularne vlasti i suprotstavljanje Ataturkovom ustanku,
2. buđenje vjerskog duha u Turskoj,
3. osnivanje tajnog udruženja,
4. napad na Mustafu Kemala Ataturka.
Na te optužbe odgovarao je pun hrabrosti i samopouzdanja, s jasnim dokazima i činjenicama, uz veliki stepen rječitosti, do te mjere da se ponosio raspravama na tim sudskim procesima, koji su mu samo povećali broj pristalica.
Osnivač ovog pokreta (Said Nursi) svoj glavni trud i napor uložio je u suprotstavljanje sekularnom buđenju koje se ogledalo u:
1. gašenju Osmanskog hilafeta,
2. zamjeni Šerijata izmišljenim ljudskim zakonima (konkretno švicarskim),
3. ukidanju vjerske pouke,
4. zabrani pisanja arapskim pismom i obavezi pisanja latinicom,
5. izmjeni ezana s arapskog na turski jezik,
6. obavezi ubjeđenja da su Turci najstariji izvor kulture,
7. primoravanju ljudi na pokrivanje glave šeširima,
8. uvođenju neradnog dana nedjeljom umjesto petkom,
9. zabrani nošnje crnog džubeta (mantila) i bijele ahmedije (turbana, kapice i sl.) osim vjerskim službenicima,
10. prijevodu Kur’ana na turski jezik 1350/1931. god. i besplatnoj podjeli po džamijama,
11. zabrani obilježavanja ramazanskog i kurban-bajrama, ukidanju hidžretskog kalendara i izmjeni islamskog nasljednog prava,
12. usmjeravanju prema Zapadu, oponašanju njihove kulture i običaja,
13. rušenju islamskog vjerovanja u srcima običnog naroda, a naročito omladine, itd.
Omladinci ovog pokreta (Nursije) odlikuju se čistoćom i čednošću, čvrsto se drže vjere u vremenu smutnji, obmana i okupacija.
To je što se tiče odlika ovog pokreta, ali postoje određeni prigovori i manjkavosti koje je bitno spomenuti:
1. Da ovaj pokret nikako ne pridaje pažnju širenju vjerovanja ispravnih prethodnika (selefu-salih) i istinskog tevhida (monoteizma) među svojim pristalicama i običnim narodom, kojima je nužno potrebno ispraviti vjerovanje i pojedina ubjeđenja prije svega drugog. Naprotiv, oni od svog osnivanja zastupaju maturidijsku akidu, koja je prethodno bila zastupljena u Osmanskoj državi, i nikada se nisu riješili ove novotarske akide.
2. Da nisu bili u stanju osnovati uređen rad za islam, koji bi bio u stanju da se suprotstavi židovskom utjecaju koji se upleo u sve pore političkog života, neprijateljski orijentisanog prema islamu i muslimanima; ali, od pravednosti je da priznamo da stanje u kojem je osnovan ovaj pokret nije dopustilo drugačije.
3. Da udruživanje Bedi‘uz-zemana s drugima u osnivanju udruženja “Muhammedovo jedinstvo” nije ništa drugo do rezultat refleksne reakcije, koja je brzo okončana, a da ne govorimo o izazivanju kontraefekta i privlačenju pažnje neprijatelja, njihovom spletkarenju i ujedinjavanju u borbi protiv njega i njegovog poziva.
4. Da je potpuno napuštanje i nebavljenje politikom od strane ovog pokreta i uzdizanje parole Saida Nursija “Utječem se Allahu od šejtana i od politike!” – još od 1921. god. – ostavilo negativan utjecaj na njegove pristalice, zato što su mnogi od njih postali lak plijen sekularnim partijama.
5. Ono što se također prigovara šejhu jeste njegovo nepružanje podrške šejhu Saidu Kurdiju, koji je podigao ustanak protiv Mustafe Kemala Ataturka 1925. god., stajući na strani hilafeta; u tom kontekstu odigrale su se strahovite bitke između njega i ataturkovaca u pokrajini Dijarbekr, u kojima je poginulo na hiljade muslimana.
Stav koji je zauzeo Said Nursi dolazi od njegove ideologije obaveznosti borbe protiv duše na prvom mjestu (džihādun-nefs), zatim poziva u osvjetljavanju razuma. Pokret poziva u liječenje srca i nemiješanje u unutrašnje borbe s neistomišljenicima među muslimanima, svejedno bili to vladari ili oni kojima se vlada, slijedeći mirovni poziv i postepeni napredak, i nikada ne učestvuju u džihadu oružjem osim protiv vanjskog neprijatelja od strane nevjernika ili otpadnika.
6. Među pojedinim pristalicama pokreta “Nur” u posljednje vrijeme primjetan je osjećaj osamostaljivanja i neovisnosti, što im je zatvorilo vrata privređivanja, utjecaja i buđenja svijesti među svim slojevima muslimanskog naroda.
Ukupan broj pristalica ovog pokreta dostigao je milion. Jedan od njih provede čitav život u štampanju i distribuciji “Nur poslanica” (djela Saida Nursija), a veliki trud naročito je uočljiv kod djevojaka.
Završen citat iz knjige El-Mevsū‘atul-mujessere, uz sažetak i male izmjene.
Na osnovu spomenutog, ne savjetujemo da se čita literatura ovog pokreta, osim onima koji su učeni i stručni i marljivim sticateljima znanja (tj. onima koji su u stanju da uoče zablude), zato što ovaj pokret zastupa akidu (vjerovanje) suprotnu vjerovanju ehli-sunneta vel-džemā‘ata.
Mi smo zahvalni njihovom šejhu na pomaganju islama i muslimana i molimo Allaha da ga za to nagradi, ali nećemo radi toga zanemariti njegovo neispravno vjerovanje, niti bilo koga drugog od pristalica njegovog pokreta. Također, njegovi sljedbenici su se mnogo razdijelili i nemoguće ih je sve spominjati u jednom kontekstu, nego je obaveza donijeti sud o pojedincu ili skupini pojedinačno, shodno onome što zastupaju od akide (vjerovanja) i menhedža (ideologije).
Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid, hafizehullah
Izvor: islamqa.info/ar/cat/237
Prijevod: Amir I. Smajić
Medina, 16. zul-hidždže, 1435. h. god.
