Kada se bolest zapusti i ne liječi na vrijeme, makar u početku bila bezazlena, s vremenom postaje ozbiljna i zahtijeva mnogo više truda, vremena i strpljenja za izlječenje. Isto tako, duhovne i društvene anomalije koje se pojave među vjernicima, ako se na njih pravovremeno ne ukaže, mogu s vremenom prerasti u pogubne navike i lažne standarde koje ljudi počnu smatrati dijelom vjere. Tako se, neprimjetno, među masama ustalile pojave i mjerila koja nisu izgrađena na objavi, već na ukusu, navici ili trendu, te se po njima mjeri nečija ispravnost, istina i uspjeh.
Svaki vjernik mora biti svjestan da su jedina istinska mjerila ona koja je postavio Uzvišeni Allah, tebareke ve te‘ala, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Po tim mjerilima se vaga sve – vjerovanje, djela i ponašanje – a ne po kriterijima koje određuju mase, društveni položaji ili prolazne okolnosti vremena. Nečiji uspjeh prema dunjalučkim standardima ne znači nužno da su njegova djela ispravna u šerijatskom smislu. Velika produktivnost, trud i zalaganje mogu biti hvalevrijedni, ali nisu sami po sebi dokaz istine, jer čovjek se (teoretski i praktično) može iskreno žrtvovati i u potpunosti posvetiti pogrešnom cilju ili neispravnom uvjerenju. Iskren nijjet i lijepa namjera svakako su temelj svakog djela, ali sami po sebi nisu dovoljni da bi djelo bilo primljeno kod Uzvišenog Allaha. Ono, pored iskrenosti, mora biti i ispravno – učinjeno u skladu s Kur’anom i sunnetom. Također, nagrada za iskren nijjet uz grešku iz neznanja – je jedno, a ispravnost djela – potpuno je drugo. Ovo su poznati, temeljni principi islama, ali se u praksi, nažalost, često od njih odstupa.
Umjesto Allahovih i Poslanikovih mjerila, postavljaju se ljudske vage, kojima se mjere riječi i djela, pa se istina ponekad potisne u stranu zarad popularnosti, uticaja ili društvenog priznanja. Često se onima koji iznesu savjet ili kritiku spočitava da se manje trude i rade od onih kojima je njihova riječ upućena. To je, donekle tačno — jer trud, zalaganje i rad zaslužuju priznanje, dok pasivnost i nemar zaslužuju ukor. Međutim, to nipošto ne znači da kritika zbog toga gubi na težini ili da savjet automatski postaje neosnovan. Možda upravo onaj koji je na nižem stepenu u znanju, položaju ili iskustvu uputi savjet koji je ispravan i koristan onome ko je na višem stepenu. Od pravednosti, poniznosti i bogobojaznosti je da se takav savjet prihvati i da se ne odbacuje samo zato što dolazi od „manjeg“. A od nepravde i oholosti je ismijavati, omalovažavati ili ignorisati riječ istine samo zato što je izgovorena iz skromnijih usta. Također, ako trud nekog vjernika nije vidljiv masama, to ne znači da je on uistinu manji niti da je njegova nagrada kod Allaha umanjena. To su pogrešna mjerila proizašla iz površnog razumijevanja šerijata i oslanjanja na dunjalučke predstave o uspjehu i veličini.
Ibn Mes‘ud, radijallahu anhu, rekao je: “Umjerenost u slijeđenju sunneta bolja je od umaranja u prakticiranju novotarija.” A također je govorio: “Koliko ima onih koji žele dobro, ali ga ne postignu.”
Zato je obaveza svakog vjernika da svoja mjerila vrati na šerijatske osnove – na ono što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavili kao kriterij istine i ispravnosti – a da napusti sve drugo što se temelji na ljudskim procjenama ili prolaznim standardima vremena.
A Allah najbolje zna!
Amir I. Smajić
17. džumadel-evvel, 1447. god.
