Kada je Ebu-l-Bekā’ er-Rundi u 7. hidžretskom stoljeću napisao svoju čuvenu kasidu u kojoj je oplakao pad muslimanskih gradova u Endelusu, plakao je nad džamijama pretvorenim u crkve, nad minberima koji su nijemo svjedočili poniženju, nad muslimanima koji su od kraljeva postali robovi. Njegovi stihovi bili su krik bola, ali i opomena: ništa na ovom svijetu nije vječno – vlasti i imperije nestaju, a snaga vjernika leži u istinskom imanu, bratstvu, saburu i spremnosti na žrtvu.
On je tada rekao:„Svemu, kad dosegne savršenstvo, slijedi i pad; Zato se čovjek ne smije zavarati slatkoćom života. To su stvari što se izmjenjuju – vlasti i države, Čas jedne nestanu, čas druge nastanu.“1
Danas, stoljećima kasnije, iste slike gledamo u Gazi i Palestini. Genocid, masakri nad djecom, majke koje sahranjuju sinove, uplakane djevojčice, gradovi pretvoreni u ruševine, džamije sravnjene sa zemljom.
„Gdje su sada krune i prijestolja, što su nekad blistala? Gdje su lica što su svijetlila, a sada su u prahu i prašini?“2
A muslimani širom svijeta – jedni u nemaru i zabavi, drugi zaokupljeni sitnicama, treći u bespotrebnim raspravama. Kao da se historija ponavlja: nekada je Endelus bio rana ummeta, a danas je to Gaza.
Rundijevi stihovi odzvanjaju i danas:„O braćo moja, zar niste jedno tijelo? Zar nema među vama onih koji će pomoći istini i zaštititi potlačene?“3
Gaza je ogledalo cijelog ummeta. Ona nas podsjeća da snaga nije u pukoj brojnosti, statistikama i praznim parolama, nego u iskrenim srcima i pojedincima spremnim da nose emanet. Ako se ne probudimo, ako se ne ujedinimo na istini, ako se ne vratimo Allahu – i mi i naši potomci oplakivat ćemo Gazu, kao što su naši preci otplakivali Endelus.
„Oko mi plače za muslimanima, Ali srce mi gori za islamom. Plačem za džamijama što su sada crkve, Za minberima na kojima vlada šutnja i poniženje.“4
Gaza danas nije samo rana Palestinaca – ona je ispit cijelog ummeta. Ako, ned’o Allah, ostanemo bez Gaze i Palestine, to će biti zato što smo prije toga ostali bez istinskog imana i bratstva. Uzvišeni Allah je Mudri i Sveznajući, a sve što se dešava od musibeta – dešava se zbog onoga što su naše ruke same zaslužile.
Jučer je bio Endelus, danas Gaza, a sutra – neki novi Endelus ili nova Gaza. Sve to ostaje kao svjedočanstvo dolazećim naraštajima da muslimane, kad god se udalje od Allaha, prepuste dunjalučkim provodima, zapostave vjeru i podijele se u grupacije i partije – čeka ista sudbina, prije ili kasnije.
Poziv je jasan: radimo na ujedinjenju i zbijanju saffova. To ne znači popuštanje u vjeri, već traženje kompromisa ondje gdje ima širine i prostora. To znači udaljavanje od zavisti, zlobe, netrpeljivosti, pakosti, sujete, bolesnog rivalstva i partijskih podjela. To znači povratak istinskom bratstvu i samilosti, povratak Časnom Kur’anu i plemenitom sunnetu, povratak stazama ispravnih prethodnika – ashaba i tabi’ina.
Jer, ako ne sačuvamo našu Gazu danas – sutra ćemo je oplakivati, a tada od plakanja neće biti nikakve koristi.
A stih kojim je Er-Rundi završio svoju čuvenu kasidu, kao da je posvećen Gazi:„Za ovakve prizore srce se od tuge topi – Ako u srcu ima ičega od islama i imana.“5
