Jedan od najvećih izazova koji je zadesio ummet jeste ideologija Zul-Huvejsira, čovjeka koji je optužio nikoga drugog do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za nepravdu, govoreći mu: “Budi pravedan, o Muhammede, jer doista nisi pravedan!” Ili: “Ovom podjelom (imetka) nije se željelo Allahovo lice!” To je bio prvi znak te smutnje, koja je kasnije prerasla u otvorenu borbu sabljama protiv ashaba, radijallahu anhum, najboljih ljudi nakon poslanika, uz optužbu da slijede strasti i ne sude po Allahovoj Knjizi. Svaki put kada ummet sasiječe jedan rog ove fitne, pojavi se drugi, i tako će biti sve dok posljednji njeni sljedbenici ne budu u redovima Mesiha Dedžala.
Ovi bolesni umovi oduvijek su prisutni među muslimanima, bilo u manjem ili većem opsegu. Njihova prepoznatljiva osobina jeste umišljena ekskluzivnost iskrenosti i pravovjernosti, koju priznaju samo sebi i svom krugu. Ne mogu ni zamisliti, a kamoli podnijeti, da neko osim njih može biti iskren, hrabar, dosljedan, ispravan ili borac na Allahovom putu. Ako neko ispolji bilo koju od tih osobina, oni mu nužno pripisuju neki skriveni interes, jer im je nezamislivo da neko, ko ne dijeli njihove stavove, može biti pozitivna osoba u bilo kojem pogledu.
Naći ćete ih kako jednom optužuju daije da šute i ne govore istinu jer primaju novac da bi šutjeli, a drugi put tvrde da govore samo zato što im se to sada isplati. I tako ukrug, bez kraja. Oni ne mogu shvatiti da neko može biti iskren i ispravan osim njih samih. Iskrenost je, prema njihovom shvatanju, ekskluzivno pravo rezervirano samo za njih – oni su Allahove evlije i odabrani robovi, dok su svi drugi ili nevjernici, ili licemjeri, ili robovi dunjaluka i interesa.
Kada oni nešto prešute, to je, kako tvrde, u ime Allaha, ali kada drugi šute, to je zbog kukavičluka. Kada oni govore istinu, to je zato što se samo Allaha boje, a kada drugi govore istinu, onda je to, prema njihovom sudu, iz želje za publicitetom. Kada oni studiraju, to je zbog traženja znanja, dok su svi drugi, prema njima, studenti samo zbog diploma i dunjaluka. Kada oni nešto objave na društvenim mrežama, to je da bi potakli druge na hajr, a kada drugi objavljuju iste stvari, to je iz želje za lajkovima i popularnošću. I tako u nedogled…
Ova bolest tinja i može se ispoljavati na razne načine – nekada jasnim i otvorenim tekfirom, a nekada suptilnim i neizrečenim optužbama. Ako im tekfir nije trenutno najpogodnija opcija, onda pribjegavaju proglašavanju drugih licemjerima, zadirući u srca ljudi kako bi “utvrdili” da li su nešto rekli ili učinili iskreno u ime Allaha ili iz nekog interesa. Oni su među prvima koji upadaju u grijeh ogovaranja, naročito konkretnih osoba u društvu, jer kroz ponižavanje drugih pokušavaju istaknuti sebe. Glavni uzrok tome jeste, kao što smo već rekli, njihovo pretjerano dobro mišljenje o samima sebi.
Ako neko od daija prešuti određene stvari, odmah će to protumačiti kao kukavičluk i interes. To je zato što ne razumiju stvari drugačije – njihov mentalni sklop programiran je jednostavnom logikom: “Ako neko šuti, to je znak straha ili koristi.” Ne shvataju da nekada šutnja može biti rezultat dalekovidnosti, uzimanja u obzir brojnih mogućih posljedica. Nekada čovjek može zaraditi grijeh ne zbog šutnje, već zbog nesmotrene riječi, jer u određenim okolnostima izgovorena istina može donijeti više štete nego koristi. Ljudi širokog pogleda na svijet posmatraju stvari drugačijim očima, uzimajući u obzir sve moguće posljedice – kako pozitivne, tako i negativne. Suprotno tome, plitkoumni fanatici slijede isključivo princip: “Reci, pa neka pukne gdje pukne!”
Mnogi su optuživali naše učenjake da šute iz straha ili zbog potkupljivosti. No, kada ih Allah iskuša da jedan od njih, u koga su polagali velike nade, dođe na vlast ili neku poziciju i počini određene prividne propuste, isti ti kritičari su ih opravdavali ili barem ignorirali, kao da se ništa ne događa. Za jedne vrijede pravila koja ne vrijede za druge.
No, Allah će svakog iskušati za riječi koje izgovori, kako bi se pokazalo koliko je uistinu dosljedan svojim principima. Zloba, zavist i pakost često zasljepljuju ljude tako da ne sagledavaju stvari očima pravednosti, već ih pristrano i subjektivno tumače, optužujući druge za ono što nose u srcima, a to ne poznaje niko drugi do Uzvišeni Allah. Kao da nisu svjesni da će za svoje riječi i postupke biti pitani pred Allahom, subhanehu ve te’ala. To su pogubne posljedice prezrenog partijaštva i sektaškog odnosa prema drugima.
Onaj ko je svjestan vlastitih grijeha i propusta nikada se ne bi usudio optuživati druge za neiskrenost prema Allahu, ma koliko mu se ta osoba činila lošom. Takve stvari treba prepustiti Uzvišenom Allahu. Ako neko ima prigovore na djelovanje daija, ima pravo da ih iznese s argumentima i ukaže na eventualne greške onima kojima je stalo do njihovog mišljenja. Naučna i šerijatska pitanja ne smiju biti poligon za lične obračune kroz uličarska prepucavanja i laička optuživanja za skrivene interese. To nije od menhedža ehli-sunneta, niti od puta istinske uleme. A Allah najbolje zna!
