Da li je vjerodostojna predaja od El-ʿUtbija? (10)

PITANJE: Čitao sam članak jednog našeg uvaženog profesora u kojem navodi dokaze da je dozvoljeno tražiti šefaʿat od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u dovama. Između ostalog, spominje i predaju od izvjesnog “ʿUtbija” kao dokaz za navedeno. Prenosim njegov citat u potpunosti:

Imam Nevevi spominje jednu dirljivu predaju koju vrijedi navesti: ‘Od ʿUtbija se prenosi da je rekao: Sjedio sam kod kabura Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je došao neki beduin i rekao: Es-Selamu alejke, Allahov Poslaniče. Čuo sam riječi Uzvišenog Allaha koji kaže: “A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.” Došao sam ti tražeći oprosta za svoje grijehe i tražeći tvoje zagovorništvo kod svoga Gospodara.”

Potom je proučio stihove:

O najbolji čije je kosti zemlja prekrila –

Pa od njih zamirisaše doline i brda –

Život dajem za kabur koji nastanjuješ –

U njemu je čednost, dobrota i plemenitost.

(Ovi stihovi ispisani su na stubu pored Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mezara.)

ʿUtbī dalje pripovijeda: “Rekao je to i otišao, a mene je savladao san i vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mi reče: ‘ʿUtbī, stigni beduina i obraduj ga da mu je Allah oprostio.’”¹

Ovu predaju spominje i hafiz Ibn Kesīr u svom tefsiru² i kaže da je prenosi skupina učenjaka.

Moje pitanje glasi: Da li je tačno ono što je profesor naveo? Allah vas nagradio!

ODGOVOR: Zahvala pripada Allahu. Primjetno je da sljedbenici stranutica još od davnina ne vode računa o autentičnosti predaja i vjerodostojnosti hadisa, jer je za njih lanac prenosilaca nešto što, kako Uzvišeni kaže: “…neće ni ugojiti ni glad utoliti.”³ Njihov pristup vjeri svodi se na pravilo: “Prvo vjeruj, a onda traži dokaz – ako želiš”, umjesto na ispravni princip: “Vjeru uzimaj isključivo na temelju dokaza”, što je obaveza svakog muslimana.

No, ne treba se tome čuditi, jer, kako kaže Ahmed b. Sinan el-Kattān: “Kada čovjek uradi (ili uvede) novotariju, iz njegova srca se istrgne ljubav prema hadisu.”⁴ – Allah nas sačuvao toga!

El-ʿUtbi, po kome je ova predaja postala poznata, zvao se Muhammed b. Ubejdullah b. Amr b. Muʿavije b. Amr b. Utbe b. Ebi Sufjan el-ʿUtbi. Živio je u Basri i bio poznat po pjesništvu i rječitosti, a najčešće je prenosio historijske događaje. Na ahiret je preselio 228. hidžretske godine. ⁵

Što se tiče imama Nevevija, rahimehullah, on je ovu predaju naveo bez lanca prenosilaca, isto su učinili i hafiz Ibn Kesir, kao i mnogi drugi učenjaci mimo njih dvojice. Niko od njih nije spomenuo sened koji vodi do el-ʿUtbija, pa je stoga vjerodostojnost ove predaje već na samom početku ozbiljno upitna. Ovu činjenicu potvrdio je i veliki hafiz Ibn Abdulhadi u svom djelu Sarimu-l-munki, str. 153.⁶

Naime, ovu “dirljivu predaju”, ali ne od El-ʿUtbija, zabilježili su Bejheki, Ibnul-Dževzi, Ibn Asakir, Ibn Nedždžar i drugi – svojim lancima prenosilaca koji su, bez izuzetka, diskutabilni – od Muhammeda b. Revhi el-Basrija, a on od Muhammeda b. Harba el-Hilālija, koji navodi spomenutu priču. Neki tvrde da je ovaj El-Hilāli zapravo isti onaj el-ʿUtbi, ali za takvo poistovjećivanje nisu naveli nijedan validan argument. ⁷

Kada je riječ o Muhammedu b. Revhi el-Basriju, na kojeg se vraćaju svi lanci prenosilaca ove predaje, u djelima poznatih i dostupnih autora koji tretiraju biografije i ocjene ravija ne spominje se njegova biografija. Na osnovu toga, sve predaje koje se prenose od njega neprihvatljive su sve dok se ne razjasni njegovo stanje. Osim ukoliko se, kako pojedini učenjaci tvrde, ne radi o Muhammedu b. Revhi el-Misriju – budući da se el-Basri i el-Misri u arapskom jeziku pišu vrlo slično – u tom slučaju riječ je o slabom raviji, prema ocjeni velikog hadiskog kritičara imama Ed-Darekutnija. Ibn Junus, pak, navodi da su hadisi koje on prenosi odbačeni. ⁸

Slično je i sa Muhammedom b. Harbom el-Hilalijem – niko od hadiskih kritičara, barem u dostupnim djelima, ne navodi njegovu biografiju, iako je velika većina tih izvora sačuvana i dostupna. Međutim, i pored toga, nijedan lanac prenosilaca koji vodi do njega putem Muhammeda b. Revhe nije vjerodostojan, pa njihova detaljna ocjena u ovom kontekstu i nema veću važnost.

Hafiz Ibn Abdulhadi, rahimehullah, rekao je: “Sve u svemu, ova odbačena predaja o beduinu ne može poslužiti kao dokaz, jer je njen lanac prenosilaca slab i nepouzdan, a i sam njen tekst prenosi se u različitim varijantama. Čak i kada bismo pretpostavili da je vjerodostojna, u njoj se ne nalazi dokaz za ono što želi potvrditi onaj koji se suprotstavlja (tj. Es-Subki). Neispravno je dokazivati ovakvim i sličnim predajama i oslanjati se na njih kod islamskih učenjaka.”⁹

Također je rekao: “Što se tiče predaje od El-ʿUtbija, spomenuli su je neki od fakiha i muhaddisa, ali ona nije autentična niti je vjerodostojno prenesena od El-ʿUtbija. Prenosi se i od drugih mimo njega, ali sa slabim i odbačenim lancem prenosilaca, kao što smo prethodno pojasnili. Ukratko, iz takve predaje nemoguće je izvesti šerijatski propis, naročito u pitanju za koje bi, da je propisano i pohvalno, ashabi i tabiʿini zasigurno bolje znali i prakticirali od onih koji su došli nakon njih.”¹⁰

Šejh Sulejman b. Abdullah Ālu Šejh, rahimehullah, rekao je: “Oni koji to dozvoljavaju (tj. traženje istigfara i šefaʿata kod kabura) najviše se pozivaju na predaju El-ʿUtbija, koji prenosi od nepoznatog beduina, iako nam, pored toga, nije poznat ni lanac prenosilaca te priče. Takva predaja, pa makar bila hadis ili govor ashaba, ne može se uzeti u obzir niti se s njom može dokazivati, niti smo je obavezni slijediti, jer nije vjerodostojna. Pa kako onda da dokazujemo s pričom koja nije autentična i u kojoj se spominje beduin koji je nepoznat!?”¹¹

S druge strane, čak i kada bismo progledali kroz prste i kazali da je predaja prihvatljiva – a nije – ona ni u kojem slučaju ne može poslužiti kao dokaz. Radi se, naime, o postupku jednog običnog beduina i snu – za koji se uopće ne zna da li je istinit ili nije – u kojem se to navodno potvrđuje. Kada se tome doda činjenica da se ovaj događaj desio tek u trećem hidžretskom stoljeću, tj. više od stotinu godina nakon smrti posljednjeg ashaba, onda je to “tama nad tamom”.

Razmislite sada, dragi brate i sestro, o lancu prenosilaca na koje se oslanjaju sljedbenici strasti: nepoznat ravija prenosi od pjesnika, pjesnik od beduina, a zatim pjesnik usnije san i potvrdi da je ono što je uradio beduin ispravno! Uzvišeni Allah o pjesnicima kaže: “…a pjesnike slijede samo zavedeni.”¹² A o beduinima općenito kaže: “Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri; prirodno je da ne poznaju propise koje Allah objavljuje Svome Poslaniku. – A Allah sve zna i mudar je.”¹³ Osim toga, za El-ʿUtbija, pomenutog pjesnika, hafiz Ez-Zehebi, rahimehullah, navodi da je pio alkohol ¹⁴ – a Allah najbolje zna – dok je sam beduin potpuno nepoznat.

Šejh Sulejman b. Suhmān, rahimehullah, rekao je: “Priče i snovi nisu dokaz za šerijatske propise. Takvo nešto dozvoljeno je jedino u vjeri kršćana, jer je njihova vjera zasnovana na pričama, snovima i izmišljotinama. Nasuprot tome, islam je vjera sačuvana lancima prenosilaca, pa je stoga neispravno donositi šerijatske propise osim iz Allahove, azze ve dželle, Knjige i vjerodostojnog sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onako kako su ih shvatili ashabi, radijallahu anhum, i prenijeli pouzdani i povjerljivi prenositelji.”¹⁵

Zatim je uvaženi profesor, želeći da obmane neuki narod, rekao sljedeće: “Ovu predaju spominje i hafiz Ibn Kesir u svom tefsiru (4/140) i kaže da je prenosi skupina učenjaka.”¹⁶ Drugim riječima, čak i hafiz Ibn Kesir – autor poznatog tefsira i učenik Ibn Tejmijje, na kojeg se često pozivate – prenosi ovu priču, pa zbog toga, prema njegovim riječima, ne treba sumnjati u njenu ispravnost i vjerodostojnost.

Na prvom mjestu, poznato je svakome ko je izučavao tefsir Ibn Kesira, rahimehullah, da autor nije postavio uvjet da će navoditi isključivo vjerodostojne predaje, niti je ikada izjavio da zastupa sve što je preneseno u tim predajama. Naprotiv, on u više navrata spominje i slabe, pa čak i odbačene predaje, a ponekad navodi i israilijate (predaje prijašnjih naroda) za koje je jasno da su neprihvatljive. Ovakva praksa nije specifična samo za njega, već su i mnogi učenjaci prije i poslije njega postupali slično. Imali su običaj navoditi predaje koje su bile poznate i raširene o određenoj temi, dok su učenici i čitaoci u njihovo vrijeme bili sposobni prepoznati šta je ispravno, a šta pogrešno.

Možda mnogima nije poznato da je hafiz Ibn Kesir, rahimehullah, sažeo i skratio djelo svoga učitelja Ibn Tejmijje u kojem on pobija zablude El-Bekrija po pitanju turbeta, kaburova, traženja tevessula i šefaʿata i sličnih tema. Stoga bi bilo korisno da se oni koji se pozivaju na Ibn Kesira upoznaju s tim djelom, ili ga barem prelistaju, ukoliko im je zaista stalo do njegovog stava i mišljenja.

Na osnovu svega navedenog jasno je da se predaja od El-ʿUtbija ne može smatrati vjerodostojnom niti prihvatljivom za dokazivanje, a posebno ne u pitanjima koja se tiču akide, tevessula i traženja šefaʿata. Njen lanac prenosilaca je slab, nepoznat i nepouzdan, a sama predaja u sebi nosi elemente koji ne mogu biti temelj šerijatskog propisa – priča o nepoznatom beduinu, san pjesnika poznatog po manjkavostima, i događaj koji se desio desetinama godina nakon ashaba i tabiʿina.

Stoga, oslanjanje na ovakve predaje predstavlja napuštanje utemeljenih argumenata iz Kur’ana i sunneta, te praksu koja je strana ispravnom putu prvih generacija ummeta. Naš oslonac i dokaz trebaju biti samo Allahova Knjiga i vjerodostojni sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako su ih razumjeli ashabi i prenijeli pouzdani učenjaci.

Molimo Uzvišenog Allaha, ‘azze ve dželle, da nas učvrsti na istini, sačuva od zablude i pomogne nam da vjeru praktikujemo onako kako je objavljena – čista, jasna i utemeljena na dokazima. A Allah najbolje zna.

dr. Amir I. Smajić
Medina, 27. rebi’ul-evvel, 1435.h. god.

1. Imam Nevevi, El-Ezkar, str. 336
2. Ibn Kesīr, Tefsir, 4/140
3. El-Gašije, 7
4. El-Herevi, Zemmu-l-kelami ve ehlih, 2/72
5. Vidjeti: Zehebi, Sijeru aʿlāmi-n-nubelā, 11/96
6. Sarimu-l-munki, str. 153
7. Vidjeti: Šuʿabul-iman, 8/108–109, br. 4178; Musīrul-azmis-sākin ilā ešrefil-emākin, 2/301–302; Ed-Durretus-semine, str. 223–224
8. Vidjeti: Ibn Hadžer, Lisānul-mīzān, 7/133
9. Es-Sārimul-munki, str. 253
10. Es-Sārimul-munki, str. 321
11. Tejsīrul-ʿAzīzil-Hamīd, str. 486
12. Eš-Šuʿarā, 224
13. Et-Tevbe, 97
14. Sijeru aʿlāmi-n-nubelāʾ, 11/96
15. Es-Savāʿiku-l-murseletuš-šihābijje, str. 106–107
16. Ibn Kesir, Tefsir, 4/140