Da li je u redu da se muškarac farba u zlatnu ili žutu boju? (1)

PITANJE: Da li je u redu da se muškarac farba u zlatnu ili žutu boju?

ODGOVOR: Hvaljen neka je Allah, a salavati i selami na Resulullaha, njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe.

Nije zabranjeno, u osnovi, muškarcima da se farbaju, o bilo kojoj boji da je riječ, ako se time cilja uljepšavanje ili uklanjanje mahana kao sijedih dlaka i tome slično. Ono u vezi čega se prenosi zabrana jeste farbanje crnom bojom, kao što se navodi u hadisu Džabira, radijallahu anhu, kada je pred Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na Dan osvojenja Mekke bio doveden Ebu Kuhafe (Ebu Bekrov otac) koji je bio izrazito obijelio, pa im je rekao: “Promijenite ovo (sjedilo) nečim, ali izbjegavajte crnu boju.”¹ Iako, učenjaci se razilaze da li je ova zabrana na stepenu harama ili mekruha, kao i da li je ovaj dodatak “izbjegavajte crnu boju” vjerodostojan ili ne. Zbog toga su neki učenjaci smatrali dozvoljenom čak i crnu boju, pod izgovorom da hadis kojim se zabranjuje ne može poslužiti kao dokaz. No, predostrožnije je izbjegavati crnu boju,² iako to nije tema ovog odgovora.

Dokazi da je dozvoljeno muškarcima farbati kosu i bradu su mnoge predaje u kojima Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučuje i naređuje/savjetuje ashabima farbanje sijedih dlaka, kao prethodni hadis, te njegove, alejhis-selam, riječi: “Židovi i kršćani ne farbaju sijede dlake, pa vi radite suprotno njima!”³ – i mnoge druge vjerodostojne predaje.

No, nužno je napomenuti opće pravilo kada je u pitanju ukrašavanje i uljepšavanje, a to je da nije dozvoljeno u tome oponašati nevjernike i velike grješnike. Dakle, ono što je svojstveno nevjernicima i razvratnicima, muslimanu je naređeno da se od njih razlikuje, tj. da ih ne oponaša u tome.

Dokaz za to je predaja koju prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko oponaša jedan narod – od njih je.”⁴ Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Lanac prenosilaca ove predaje je dobar (…) i ovaj hadis, u najmanju ruku, upućuje da je haram oponašati nevjernike.”⁵

Znači, kada se govori o nečemu što je u osnovi halal, zabranjeno je zaobilaziti druga šerijatska načela i smjernice koje utiču na mijenjanje propisa shodno vremenu, mjestu i situaciji. Dozvoljavati određenu stvar na osnovu toga da je halal, bez uzimanja u obzir drugih šerijatskih određenja i pravila, je neznanje u vjeri i činjenje zločina prema svetom Šerijatu. To je isto kao da neko dozvoli pijenje vina, zato što je u osnovi dozvoljeno npr. piti sok od grožđa, ili da dozvoli prespavati namaz, zato što je san u osnovi dozvoljen. Svaka dozvoljenost ima svoja šerijatska ograničenja, koja kada se pređu/zaobiđu, mijenja im se propis. Dakle, ako je nešto halal u osnovi, ne znači da kada se koristi na pogrešan način, u pogrešne svrhe, u pogrešno vrijeme i u pogrešnom kontekstu ne može postati haram.

Uzmimo primjer: brijanje i šišanje kose u osnovi je dozvoljeno, ali kada određena frizura postane svojstvena nevjernicima, učenjaci to zabranjuju. Imam Ahmed b. Hanbel bio je upitan o brijanju potiljka, što je u osnovi halal jer nije zabranjeno hadisima, pa je rekao: “To je običaj medžusija (vatropoklonika), a onaj ko oponaša jedan narod – on je od njih.” U drugom rivajetu rekao je: “Ne smeta ako obrije potiljak samo ako to radi zbog hidžame.”⁶ Isto je prezirao i oblačenje crne odjeće, koja je u osnovi halal, jer su je tada nepravedni vladari imali običaj oblačiti, tj. bili su poznati po oblačenju crne odjeće, kao i zatvaranje očiju u namazu jer je to bio običaj židova, te mnoge druge stvari. Neki šafijski učenjaci smatrali su pokuđenim nošnju prstena na desnoj ruci zato što je to u njihovom vremenu bilo svojstveno novotarima, iako se u vjerodostojnim hadisima prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosao prsten i na desnoj ruci. Kada bi navodili sve stvari koje se prenose od ashaba i prvih generacija, govor bi se mnogo odužio, a pametnom je išaret dovoljan.⁷

Prema tome, ako je običaj jednog vremena i naroda da se nevjernici ili veliki grješnici ili žene farbaju u određenu boju, kao da farbaju crnu kosu u žutu i zlatnu na specifičan način, njima svojstven, onda nije dozvoljeno muškarcima da ih u tome oponašaju. Šejh Ibn Usejmin je rekao: “Farbanje kose u druge boje mimo crne u osnovi je dozvoljeno, osim ako se to radi na način kako to rade nevjernice ili velike grješnice, onda je to haram sa te strane zbog hadisa: ‘Onaj ko oponaša jedan narod – od njih je!’”⁸ Šejh Ibn Baz kaže: “Nije zabranjeno mijenjati sijedu kosu drugom bojom mimo crne, bez obzira šta bio povod, osim ako je to svojstveno nevjernicima, onda nije dozvoljeno.”⁹ Šejh Salih el-Fevzan je rekao: “Što se tiče kose koja nije sijeda, nju treba ostaviti u prirodnoj boji bez mijenjanja, zato što nema potrebe da se mijenja, a farbanje na način kako to rade nevjernice i po običajima koji su uvezeni od nemuslimana, onda nema sumnje da je to haram, svejedno radilo se o farbanju cijele kose ili izvlačenju pramenova.”¹⁰

Isto tako, ako je promjena boje kose razlog da musliman postane predmet ismijavanja, da privlači pažnju i poglede, onda to također potpada pod zabranu isticanja koja je općepoznata u Šerijatu. Hafiz Ibn Hadžer je rekao: “Pohvalno je farbati (sijedu) kosu, osim ako je običaj jednog mjesta da se muškarci ne farbaju i da onaj koji se farba bude čudan i time se ističe mimo ostalih ljudi, onda mu je preče da se ne farba.”¹¹

Znajte, Allah vam se smilovao, da nije potvrđeno u vjerodostojnim hadisima da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, farbao svoju kosu ili bradu žutom bojom, niti je to preporučio ili pohvalio, nego se to prenosi od pojedinih ashaba da bi farbali svoje sijede dlake žutom bojom, kao što se prenosi da su ih farbali kanom, šafranom i drugim bojama koje su bile među njima rasprostranjene i poznate u tom vremenu.

Dočim, kada je u pitanju predaja u kojoj Ibn Omer, radijallahu anhuma, kaže: “Što se tiče žute boje, zaista sam vidio Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da (se) farba s njom, pa i ja volim da (se) njom farbam!”¹² to se ne odnosi na farbanje kose i brade, nego na farbanje odjeće, a Allah najbolje zna. Imam Ibn Abdul-Berr u tom kontekstu kaže: “Ono što upućuje da se farbanje žutom bojom koje se spominje u hadisu Ibn Omera odnosi na farbanje odjeće, a ne na farbanje brade, jeste predaja koju prenosi Malik od Nafi’e da je Abdullah b. Omer oblačio odjeću ofarbanu crvenom glinom i ofarbanu šafranom. Ova predaja od Malika uz predaju Ibn Omera da je farbao žutom bojom je dokaz da je ta žuta boja bila na odjeći, a Allah najbolje zna.”¹³ Imam Ebu Abdullah el-Maziri je rekao: “Ispravnije je da se ovaj hadis odnosi na farbanje odjeće, zato što se Ibn Omer u tome pozvao na Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, a nije poznato da je on, alejhis-selam, farbao svoje dlake.”¹⁴ Isto potvrđuje i Kadija ‘Ijad u djelu Ikmalul-Mu’lim.¹⁵

Predaja u kojoj se navodi da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, bio upitan zašto je obojio bradu žutom bojom, pa je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je obojio bradu žutom bojom, a nijedna boja mu nije bila draža od nje!”¹⁶ – ne može poslužiti kao dokaz da je od sunneta farbati se u žuto. Prije svega, u njenom lancu prenosilaca nalazi se ravija Abdulaziz b. Muhammed ed-Deraverdi koji prenosi od Zejda b. Eslema, a on od Ibn Omera. Naime, spomenuti Deraverdi nije bio loš ravija, ali mnogo je griješio u predajama koje prenosi. Ebu Zur’a er-Razi kaže: “On je bio lošeg pamćenja. Neke predaje prenosio je napamet, pa je griješio.”¹⁷ Isto tako govore i drugi hadiski kritičari.¹⁸

Suprotno njemu prenio je predaju Abdullah b. Zejd b. Eslem, od svog oca Zejda b. Eslema, a on od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je farbao odjeću i mirisao se šafranom, pa je rekao da je to bila najdraža boja Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, kojom je farbao svoju odjeću.¹⁹ Dakle, riječ je o farbanju odjeće u žuto, a ne kose i brade. No, lanac prenosilaca i ove predaje nije puno jak, zato što je Abdullah b. Zejd b. Eslem po većini učenjaka slab ravija, dok su ga, s druge strane, Ahmed b. Hanbel, Ali b. el-Medini, Ebu Hatim er-Razi i drugi ipak smatrali pouzdanim.²⁰

Također, imam Nesai kada je prenio spomenutu predaju, nakon nje spomenuo je drugu predaju koju prenosi Abdurrahman b. Abdullah b. Dinar, od Zejda b. Eslema, a on od Ubejda b. Džurejdža da je vidio Ibn Omera kako farba bradu žutom bojom, pa ga je upitao o tome, a on je odgovorio: “Vidio sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da njom farba.” Znači, poziva se na Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, u korištenju žute boje, ali ne u načinu korištenja. Kaže imam Ebu Abdurrahman en-Nesai: “Ova predaja je preča/ispravnija od prethodne, a Allah najbolje zna.”²¹ tj. ispravnija je sa strane seneda, što ne znači da je sama po sebi vjerodostojna, zato što se i u njenom lancu prenosilaca nalazi spomenuti Abdurrahman b. Abdullah b. Dinar koji je griješio u prenošenju predaja.²²

Ono što potvrđuje spomenuto jeste prvi rivajet Buharije i Muslima – kojeg smo pojasnili da se odnosi na odjeću, a ne na kosu i bradu – u kojem Ebu Se‘id el-Makburi, prenosi od Ubejda b. Džurejdža, a on od Ibn Omera. Dakle, riječ je o istoj predaji, osim što su je neko od ravija pogriješio spomenuvši bradu, koja nije spomenuta u Sahihima Buharije i Muslima, a Allah najbolje zna.

Predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao pored čovjeka koji se ofarbao kanom, pa je rekao: “Kako je ovo lijepo!”, pa je prošao pored čovjeka koji se ofarbao kanom i ketemom, pa je rekao: “Ovo je ljepše od onog!”, pa je prošao pored onog koji se ofarbao žutom bojom, pa je rekao: “Ovo je najljepše!”²³ – nije vjerodostojna.

U njenom lancu prenosilaca nalazi se ravija Humejd b. Vehb koji je bio nepouzdan. Imam Buhari je rekao: “Hadisi koje prenosi su munker (odbačeni)”²⁴ Ibn Hibbam el-Busti kaže: “S njegovim predajama se ne dokazuje.”²⁵

Imam Ebu Džafer el-‘Ukajli naveo je ovu njegovu predaju kao primjer pogrešnih predaja koje je prenosio.²⁶

Dakle, kao rezime možemo zaključiti da nije vjerodostojno prenešeno od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da se farbao u žuto, niti je to pohvalio ili naredio. Ono što je potvrđeno jeste postupak pojedinih ashaba, poput Ibn Omera i drugih, što samo po sebi nije dokaz da je nešto pohvalno. Što znači da ostaje na osnovi da je od mubah stvari, pod uslovom da se time ne oponašaju nevjernici i razvratnici ili se time čovjek ističe i privlači pažnju, onda je zabranjeno ili u najmanju ruku izrazito pokuđeno. Pošto je takva stvar u današnje vrijeme svojstvena nevjernicima, velikim grješnicima (rokerima, pankerima, homoseksualcima i drugima) i ženama, nije propisano muslimanu farbati se na taj način. Nego, ako želi da se farba, neka koristi farbe koje koriste normalni i ugledni ljudi, a ne da oponaša one koji su od najgorih ljudi u svakom društvu.

Obaveza je u razumijevanju vjere vraćati se na ulemu, islamske učenjake, a ne koristiti proizvoljne idžtihade i zbunjivati mase svojim neznanjem i neodgojem. Nije problem da čovjeku promaknu mnogi detalji u vjeri, sve dok uči i traga za istinom i sebe ne stavlja na stepen kojeg nije dorastao, ali je belaj svaki belaj kada čovjek ne zna i ne zna da ne zna, onda je za njega najbolji opis kojeg je rekao Halil b. Ahmed kada je rekao: “Čovjek koji ne zna i ne zna da ne zna, to je maloumnik, pa ga se klonite!”²⁷

Gospodaru, Tebi se utičemo od znanja koje ne koristi!

Amir I. Smajić
Medina, 18. Džumadel-ahire, 1442. god.

1. Muslim, br. 2102.
2. Vidjeti: Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 10/354.
3. Buhari, br. 3462; Muslim, br. 2103.
4. Ebu Davud, br. 4031.
5. Iktidaus-siratil-mustekim, 1/269-270.
6. Ebu Bekr el-Hallal, El-Vukufu vet-Teredždžul, str. 125.
7. Vidjeti: Ibn Tejmijje, Iktidaus-siratil-mustekim, 1/277, 1/398
8. Medžmu’u fetava Ibn Usjemin, 11/120.
9. binbaz.org.sa, br. fetve: 21936
10. Vidjeti: ar.islamway.net/fatwa/7813
11. Fethul-Bari, 10/355.
12. Buhari, br. 166; i Muslim, br. 1187.
13. Et-Temhid, 21/86.
14. El-Mu’lim bi fevaidi Muslim, 2/73.
15. 4/184.
16. Ebu Davud, br. 4064, Nesai, br. 5085 i dr.
17. El-Džerhu vet-ta’dil, 5/396.
18. Vidjeti: Mizzi, Tehzibul-kemal, 18/194.
19. Ahmed, br. 5717.
20. Vidjeti: Mizzi, Tehzibul-kemal, 14/537, Zehebi, Mizanul-‘iatidal, 2/425.
21. Es-Sunenul-kubra, 8/330.
22. Vidjeti: Ibn Hadžer, Tekribut-tehzib, br. 3913.
23. Ebu Davud, br. 4211; Ibn Madže, br. 3627 i dr.
24. Et-Tarihul-kebir, 2/359.
25. El-Medžruhin, 1/262.
26. Vidjeti: Ed-Du‘afa, 1/269.
27. Ibn Abdil-Berr, Džami’u bejanil-‘ilmi ve fadlih, 2/31.