Piše: uvaženi šejh muhaddis Abdullah b. Abdur-Rahman es-Sa’d, hafizehullah
Kada se desila Iranska revolucija, uzdignuti su mnogi simboli islama, i od tada se Iran naziva Islamskom Republikom. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija – Iran je država koja ne može biti udaljenija od islama.
Dokaz za to imamo u mnogim činjenicama, a ovdje ćemo navesti samo dvije:
Prva, ono što je svima opće poznato jeste da je zvanična vjera u Iranu šiizam, tj. dvanaestoimamski mezheb. To je vjera širka (mnogoboštva) i džahilijjeta (paganstva), vjera pretjerivanja i zablude, te vjera zapostavljanja zdravog razuma.
Potvrdu za to nalazimo u mnogim njihovim kapitalnim djelima. Primjer za to je njihova tvrdnja da je Allah stvorio nebesa i Zemlju samo radi njihovih imama; da je Allah prepustio njihovim imamima upravljanje kosmosom; da je Allah stvorio imame prije svih svjetova na hiljade godina; da je opstanak Zemlje i nebesa uslovljen njihovim postojanjem; da su imami ti koji ljudima daju opskrbu; da oni u potpunosti poznaju gajb (tajni i nevidljivi svijet); da je Allah utjelovljen u imamima; da ljubav prema Aliji, radijallahu anhu, predstavlja dobro djelo nakon kojeg ni jedno loše djelo ne može naškoditi, i slično.
Druga, javno uspostavljanje namaza jedan je od najočiglednijih simbola islama, bez imalo sumnje. Pa, da li vlast u Iranu obavezuje narod na obavljanje namaza i da li podiže džamije i mesdžide? Stvarno stanje u Iranu pokazuje suprotno.
Tokom izbora u Iranu, mnoge medijske kuće i novinske agencije detaljno su pratile rasplet situacije tih dana. Jedna od njih bio je i BBC (British Broadcasting Corporation). Spomenuta medijska kuća poslala je poseban tim novinara i analitičara u Iran kako bi izvještavali o izborima. Na čelu su bila dva poznata radijska spikera: Zejnul-Abidin Tevfīk i Ibrahim Halil.
U jednom od izvještaja Zejnul-Abidin Tevfīk je rekao: „Upravo je nastupilo vrijeme ezana za sabah-namaz u Teheranu. Ali, ako želiš da čuješ ezan, nemoj sjediti u sobi kod kuće, jer nećeš ništa čuti. Ovo je bila jedinstvena prilika da čujemo ezan iz Teherana, jer napolju nije bilo buke ni sirena, kao što je slučaj tokom dana i uvečer. Istina je, moram priznati, otkako sam stigao u Teheran, nisam čuo ezan. Ni ja, ni moj kolega Ibrahim Halil, niti ostale kolege koje su s nama. Prije nego što sam ovo napisao, upitao sam jednog kolegu iz naše pratnje, inače rodom iz Teherana: ‘Gdje je ezan? Gdje su džamije u zemlji koja već trideset godina živi u sjeni islamske revolucije i koja se naziva Islamska Republika?’ Tek tada sam shvatio da je džamija u Teheranu vrlo malo i da su međusobno udaljene, a da se ezan emituje izrazito prigušenim tonom, koji se u suštini i ne čuje od silne buke. Država ne gradi džamije, niti ih narod gradi. Dragi slušaoci, ako ste bili ubijeđeni da je mnoštvo džamija i učestalo učenje ezana, kao u arapskim zemljama, dokaz islamijeta Irana – morat ćete preispitati svoje uvjerenje. Gotovo sam izgubio nadu da ću u nekoj iranskoj ulici ugledati nešto što simbolizira islam, koji svi zamišljamo kada se spomene Iran, sve dok nisam stigao na predizborni skup Ahmedinedžada. Tada sam vidio kako se žene prekrivaju crnim tradicionalnim iranskim platnom, pri čemu većina nije otkrivala osim lica i šaka. Međutim, odmah zatim kraj nas je prošla parada simpatizera Mejr Husejna Musevija, daleko brojnija i masovnija od pristalica Ahmedinedžada. Tek tada sam shvatio da su pristalice Ahmedinedžada pretežno siromasi, jer su pristalice Musevija bile naglašeno drugačije: skupocjeni prekrivači, djevojke našminkane, sređene i ukrašene, u najskupljoj odjeći i s nakitom na vratu i rukama. Iza njih su išli mladići, također obučeni u skupocjenu odjeću i s raznovrsnim frizurama.“
Ovaj izvještaj BBC-a predstavlja suštu istinu. Dobro je poznato da većina šiija džaferskog mezheba uopće ne obavlja namaz. Oni koji klanjaju obavezno spajaju podne i ikindiju, te akšam i jaciju. Kada je u pitanju sabah-namaz, rijetko koga od njih možete vidjeti u džamiji – a njihova ulema to dobro zna.
Na njihovu udaljenost od islama ukazuju i događaji tokom protesta protiv iranskog predsjednika. Vlasti su tada uhapsile mnoge demonstrante. Neki od njih bili su mučeni u zatvorima, drugi pregaženi automobilima (kako stoji u izvještajima opozicije), treći su premlaćeni do smrti, a četvrti obješeni na vješalima, kako je sama vlast i obznanila. Pa gdje je tu islam kojim se ta vlast ponosi?!
Još jedan dokaz njihove udaljenosti od islama jeste činjenica da ubijaju i progone ulemu i daije iz ehlisunnetske populacije, kao što se desilo Ahmedu Feta Zadehu i drugima.
A da biste shvatili neprijateljstvo rafidija prema islamu, dovoljno je pogledati kako postupaju u Iranu s onima koji napuste šiizam ili s onima koji javno ukazuju na njihove zablude.
Prijevod: Amir I. Smajić
Medina, 21. ša’ban, 1436. god.
