Termin vehabizam termin je koji su koristili neprijatelji i protivnici reformatorskog poziva imama, šejhul-islāma Muhammeda b. Abdulvehhaba, rahimehullah. Time su željeli njegov poziv prikazati u očima običnog naroda novonastalim, a put kojim je išao izmišljenim – kao da je došao s nečim što nema nikakvog temelja u vjeri. Drugim riječima, ciljano su koristili taj naziv da odvrate ljude od njega i njegove da’ve. Allah mu se smilovao i oprostio mu grijehe.
Međutim, onaj ko se oslobodi slijepog slijeđenja ovih potvora i lažnih tvrdnji, i sačuva se strasti i zabluda, pa potom pogleda u suštinu poziva šejha Muhammeda b. Abdulvehhāba, rahimehullah, jasno će vidjeti da on nije došao ni s čim novim i izmišljenim, već da je čitav njegov poziv utemeljen na Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Dovoljno je uzeti za primjer njegovo djelo Kitābut-tevhīd. Čitavu knjigu utemeljio je na ajetima i hadisima. Postavljao bi naslov poglavlja, zatim naveo ajete i hadise, pa prelazio na sljedeće poglavlje – na isti način kao što su to radili imami hadisa iz prvih generacija. Dakle, njegova da’va bila je poziv Allahovoj Knjizi i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nije pozivao sebi, niti u partiju, niti u organizaciju ili grupaciju, već je bio daija koji je pozivao Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
No, njegovi protivnici širili su o njemu laži i potvore. O tome se može naširoko govoriti, a ja ću navesti samo jedan primjer koji dovoljno pokazuje njihovu zabludu.
Jednom prilikom otputovao sam u jednu državu (neću je spominjati). Ušao sam u taksi, a u njemu je već sjedio jedan čovjek. Putovali smo istim pravcem i razgovor je započeo on.
Obratio mi se riječima: „Vehabije preziru Ālu-bejt – porodicu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A Muhammed b. Abdulvehhāb…“ – pa je spomenuo ružne i pogrdne riječi, dodavši: „…i on mrzi Ālu-bejt, i psuje Ālu-bejt…“ te naveo razne izmišljotine o šejhu, rahimehullah. Ja sam ga slušao i šutio.
Kada je završio, upitao sam ga: „Subhānallāh! Muhammed b. Abdulvehhāb psovao Ālu-bejt?!“ On reče: „Da.“
Opet sam ga upitao: „Muhammed b. Abdulvehhāb psovao Ālu-bejt?!“ On potvrdi: „Da.“
Rekoh mu: „Tako mi Allāha, psovati Ālu-bejt je veliki grijeh i drskost. Vallāhi, to je velika nepokornost! Teško se njemu, i opet mu se teško! Ko bi imao smjelosti psovati Ālu-bejt… Zaista, Muhammed b. Abdulvehhāb psovao Ālu-bejt?!“ On opet potvrdi: „Da, psovao je Ālu-bejt!“
Rekoh mu: „Eūzubillāh! To je ogroman grijeh. Kako da musliman sebi dozvoli da psuje Ālu-bejt! To je doista ružno i nedopustivo.“
Zatim sam ga upitao: „A gdje si našao da je to rekao? U kojoj knjizi njegovoj? U kojoj poslanici?“ On odgovori: „Ne, ne. To je poznato svima.“
Rekoh mu: „Ako je poznato, reci mi gdje – jer psovati Ālu-bejt ogromna je stvar. Biću otvoren s tobom: pročitao sam gotovo sva šejhova djela i nigdje nisam našao ni jedan izraz koji bi upućivao na to. Naprotiv, na mnogim mjestima našao sam da hvali Ālu-bejt, govori o njihovoj vrijednosti i ističe njihov veliki položaj. Jedan učenik je čak napisao korisno djelo u kojem je sakupio sve pohvale Muhammeda b. Abdulvehhāba o Ālu-bejtu. Hajde, navedi mi gdje je u njegovim djelima ta psovka koju spominješ!“
U razgovor sam uključio i taksistu i rekao mu: „Šta ti kažeš o ovome?“ Taksista reče: „Da, čovjek je u pravu. Navedi nam gdje je to psovao Ālu-bejt.“
Rekoh mu: „Spreman sam da ti dam iznos u novcu koji poželiš, samo ako mi doneseš jedan citat iz njegovih knjiga da je psovao Ālu-bejt!“
Čovjek je na to zašutio, pa se okrenuo i rekao: „Znači, on nije psovao Ālu-bejt?!“
Rekoh mu: „Subhānallāh! Maloprije tvrdiš glasno i žestoko da je psovao Ālu-bejt, a sada priznaješ da nije.“
Zatim sam mu rekao: „Želim da te upozorim na jednu izuzetno važnu stvar. Vallāhi, stajat ćeš pred Allahom na Sudnjem danu i bit ćeš pitan za riječi koje si izrekao! Potvoriti jednog učenjaka veliki je grijeh. Meso učenjaka je otrovno. To što govoriš bez ikakvih dokaza neće ostati nekažnjeno. Na Sudnjem danu imat ćeš obračun s ovim imamom pred Allahom. Zato – ili govori s dokazom i znanjem, ili šuti i sačuvaj se! Ko te prisiljava da govoriš neistine o njemu?“
Nakon toga sam mu rekao: „Navest ću ti podatak koji će te iznenaditi. Allah je podario Muhammedu b. Abdulvehhābu mnogo djece. Znaš li kako im je dao imena?“
Pa sam nastavio: „Evo, navest ću ti: Alija, Hasan, Husejn, Fātima, Abdullah, Ibrahim i Abdulaziz. To su imena njegove djece. Čak se u nekim djelima potpisivao nadimkom Ebu-l-Husejn. Alija, Hasan, Husejn, Fatima, Abdullah i Ibrahim – svi su oni od Ālu-bejta, a i ime Abdulaziz izvedeno je iz Allahovog imena El-‘Azīz. Dakle, šejh je iz velike ljubavi prema Ālu-bejtu nazvao svoju djecu po njihovim imenima. Do danas se ta imena nalaze u njegovom potomstvu. Imam u Poslanikovoj džamiji zove se Husejn, a on je od šejhovih potomaka. Zar bi čovjek koji je mrzio Ālu-bejt svoju djecu nazvao njihovim imenima?!“
Uprkos tome, njegovi neistomišljenici izmišljali su laži i potvore: da ne voli Ālu-bejt, da je njihov neprijatelj, da ih grdi. „Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih! Oni ne govore drugo do neistinu!“1
Sve to su laži i potvore na račun ovog imama, Allah mu se smilovao. Za takvo stanje krivi su lažljivci i varalice koji su obmanjivali običan narod, pa su mnogi razvili averziju prema njemu i njegovom pozivu, zamišljajući da je bio suprotan istini i uputi. Na taj način udaljavali su ljude od njegovih knjiga i govora. To je bio metod sljedbenika stranputice.
Šejhul-islām Muhammed b. Abdulvehhāb, rahimehullah, bio je imam i obnovitelj (mudžeddid) ispravnog vjerovanja. Popravljao je loše pojave i uklanjao inovacije u vjeri. Allah je učinio da se, zahvaljujući njegovom pozivu, knjigama i učenicima, proširi poziv u tevhid i iskrenost u ibadetu Allahu, azze ve dželle, širom dunjaluka.
Sve to je dobro kojim ga je Allah, subhanehu ve te‘ala, počastio.
Molim Uzvišenog Allaha da mu se smiluje, oprosti mu grijehe i da nas sve sastavi s njim i drugim odabranim Allahovim robovima u Džennetu.
Bilješka s predavanja uvaženog šejha dr. Abdurrezzāka b. Abdulmuhsina el-Abbāda el-Bedra, Allah ga poživio na dobru
Prijevod: Amir I. Smajić
Medina, 06. rebi’ul-evvel, 1436. god.
