Djelo Usūlu-s-Sunne (Temelji sunneta) jedno je od najpoznatijih i najvažnijih djela koja se pripisuju imamu Ahmedu b. Hanbelu (um. 241. h. g.), jednom od najvećih imama islamskog ummeta. Nastalo je u vremenu kada su se pojavile različite zablude i novotarije u pitanjima akide, a učenjaci Ehlus-sunneta vel-džema‘ata osjećali su obavezu da jasno definišu temeljne principe vjerovanja.
Imam Ahmed je u ovom djelu sažeo osnovna pitanja ispravne akide i vjerovanja, onako kako su ih razumjeli ashabi i prve generacije muslimana. Usūlu-s-Sunne ne predstavlja opširnu teološku raspravu, već kratak i jasan prikaz akide, u kojem su naznačene glavne odrednice puta Ehlu-s-sunneta: slijeđenje Kur’ana i sunneta, prihvatanje hadisa bez apologetičkog izvrtanja, poštivanje ashaba, izbjegavanje rasprava i novotarija, te strpljivost i sabur na putu istine.
Ono što daje posebnu vrijednost ovom djelu jeste što dolazi iz pera imama Ahmeda – ličnosti koja je svoj život posvetila Kur’anu i sunnetu, a koja je u poznatoj mihni (iskušenju s prisilnim nametanjem mišljenja da je Kur’an stvoren) postala simbol ustrajnosti u odbrani ispravne akide.
