Ahlak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo i za oprost grijeha Ga molimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i naših loših djela. Onaj koga Allah uputi – nema tog koji će ga u zabludu odvesti, a koga u zabludi ostavi – nema tog koji će ga na Pravi put izvesti. Svjedočim da nema istinskog boga osim Allaha, Jednog i Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik. Neka je na njega, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe Allahov salavat i selam!

Istinski se bojte Allaha, o Allahovi robovi, i budite svjesni Njegovog stalnog nadzora – u tajnosti i javnosti.

O muslimani, Allah je počastio i odlikovao sinove Ademove, alejhis-selam, nad mnogim stvorenjima. Neke od njih izabrao je da nose vjerovjesništvo i prenose Njegovu poslanicu ljudima. Među njima je posebno odlikovao našeg vjerovjesnika Muhammeda, sina Abdullahovog, najboljeg potomka Hašimovića, a pleme Hašim bilo je najbolje pleme među Kurejšijama. Dakle, on je najbolji među najboljima. Uzvišeni Allah ga je izabrao da ovaj ummet izvede na spas, da ih pozove u vjeru Allahovu i na Pravi put. Njegov, alejhis-salatu ves-selam, cijeli život bio je robovanje Allahu i zahvaljivanje na blagodatima, pozivanje drugih i blagost, iskušenja i strpljenje. Pored svega toga, okitio se vrhunskim moralom, najljepšom ćudi i velikim optimizmom. Njegove vrline su mirisne, a njegov put ispunjen lijepim primjerima.

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao je: „Nužda, veća od svake druge nužde, jeste da ljudi spoznaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uputu s kojom je došao, da vjeruju i potvrđuju ono o čemu je obavijestio i da mu se pokore u onome što je naredio.“

Nema ni jednog dobra a da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije uputio ummet na njega, niti ima ijednog zla a da nije upozorio ummet na njega. Sam je rekao: „Ni jedno dobro koje kod mene ima neću ga sakriti od vas.“¹

Proveo je blizu pola perioda poslanstva pozivajući u jednu stvar – tevhid, a to je najbitnije što je Allah naredio. Onaj ko mu se nije odazvao, Uzvišeni Allah vječno mu je odredio patnju u džehennemskoj vatri i zabranio mu ulazak u Džennet. Svoju je poslaničku misiju započeo pozivom u tevhid, popevši se na brdo Es-Safa i rekavši Kurejšijama: „Recite: ‘la ilahe illellah’ – i bićete spašeni!“

Deset godina u Mekki nije pozivao ni u šta drugo osim u tevhid, a zatim je, uz tevhid, nastavio poziv u ostale šerijatske propise. Obećao je svima koji ostvare i upotpune tevhid da će ih obuhvatiti primljenom dovom koju je odgodio za Sudnji dan, pa je rekao: „Svaki vjerovjesnik ima dovu koja će mu biti primljena, pa je svaki od njih požurio sa svojom dovom, a ja sam svoju odgodio kao šefa’at za moj ummet na Sudnjem danu. Ona će, inšallah, obuhvatiti svakog onog ko umre iz moga ummeta ne čineći Allahu nimalo širka.“²

Mnogo je činio ibadet Uzvišenom Allahu. Ibadete i pokornosti obavljao je bolje od svih drugih. Noge su mu pucale od dugog stajanja u namazu. Na jednom rekatu proučio bi sure El-Bekare, Alu ‘Imran i En-Nisa. Imao je lijep glas prilikom učenja Kur’ana. El-Bera, radijallahu anhu, prenosi: „Čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako na jaciji uči suru ‘Vet-tini vez-zejtun’ i nikada nisam čuo ljepši glas i prijatnije učenje od njega.“³

Bio je skrušen pred Allahom. Klanjao bi namaz, a iz njegovih prsa čuo bi se zvuk poput vode koja vrije, zbog plača. Njegov jezik nikada nije prestajao spominjati Allaha. Aiša, radijallahu anha, kaže: „Spominjao bi Allaha u svakom stanju.“⁴

Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi: „Znali smo izbrojati da je na jednom sijelu stotinu puta rekao: ‘Gospodaru, oprosti mi grijehe i primi moje pokajanje, jer Ti si, doista, Onaj koji prima pokajanja i Milostivi.’“

Puno je volio namaz i drugima ga je oporučivao. Enes, radijallahu anhu, prenosi: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na samrti najviše je govorio: ‘Namaz, namaz, i oni koji su u vašem posjedu!’ To je stalno ponavljao sve dok mu duša nije napustila tijelo.“⁵

Podsticao je mlađe ashabe na dobrovoljne namaze. Poručio je Abdullahu b. Omeru, radijallahu anhuma, dok je bio mladić: „Divan li je čovjek Abdullah – samo da još klanja po noći.“⁶

Imao je čvrsto ubjeđenje u Allaha. Znao je da je u Allahovom govoru – Kur’anu – lijek. Kada bi se razbolio, liječio bi se Allahovim riječima. Aiša, radijallahu anha, kaže: „Kada bi bolovao od neke bolesti, proučio bi sebi sure El-Felek i En-Nas, pljuckao bi u ruke i njima potrljao po svom tijelu.“⁷

Uvažavao je prijašnje poslanike. Jedan čovjek mu se obratio riječima: „O najbolji među ljudima!“, pa je rekao: „To je Ibrahim, alejhis-selam.“⁸

Zabranjivao je da ljudi pretjeruju u odnosu prema njemu. Govorio je: „Nemojte pretjerivati u pogledu mene kao što su kršćani pretjerali u pogledu sina Merjeminog. Ja sam, doista, samo rob, pa recite: Allahov rob i poslanik.“⁹

Svakoga je pozivao u ovu vjeru, pa makar to bio i dječak. Posjetio je jednog židovskog dječaka na samrti, sjeo pored njegove glave i rekao mu: „Prihvati islam!“ – pa je dječak prihvatio islam.¹⁰

Bio je ponizan prema djeci i u njihova srca usađivao ispravno vjerovanje. Rekao je Ibn Abbasu: „O mladiću, podučit ću te riječima: Čuvaj Allaha – čuvat će te; čuvaj Allaha – uvijek ćeš Ga naći ispred sebe; kada moliš – moli Allaha; a kada tražiš pomoć – traži pomoć od Allaha.“¹¹

Bio je blag i nježan prema svojim ashabima dok ih je podučavao i javno im je pokazivao ljubav. Uzeo je za ruku Mu’aza, radijallahu anhu, i rekao mu: „Tako mi Allaha, ja te zaista volim! Savjetujem te, o Mu’aze, da nikada ne ispustiš na kraju namaza reći: O Allahu, pomozi mi da Te spominjem, da Ti budem zahvalan i da Ti lijepo činim ibadet!“¹²

Nije bio inadžija niti ohol. Njegova prsa bila su otvorena za svakoga. Jednom prilikom, dok je držao hutbu, ušao je neki čovjek i rekao: „O Allahov Poslaniče, izgubljen čovjek došao je pitati o svojoj vjeri, ne zna šta je njegova vjera.“ Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, prekinuo je hutbu, okrenuo se prema njemu, otišao do njega, sjedio ga i podučio onome čemu ga je Allah podučio. Zatim se vratio i nastavio držati hutbu dok je nije dovršio.¹³

Bio je susretljiv i pažljiv prema omladini. Malik b. el-Huvejris, radijallahu anhu, prenosi: „Otišli smo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a bila nas je skupina omladinaca približnih godina. Boravili smo kod njega dvadeset noći, a on je pomislio da nam nedostaju porodice. Upitao nas je koga smo ostavili iza sebe, pa smo ga obavijestili. Bio je pažljiv i milostiv, pa nam je rekao: ‘Vratite se svojim porodicama, podučite ih i naredite im, i klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam!’“¹⁴

Imao je učtiv ahlak. Nije bio grubog jezika, niti je koristio uvredljive riječi. Bio je stidniji od djevice u njenoj sobi. Imao je nježne ruke i nikada nikoga nije udario. Aiša, radijallahu anha, kaže: „Nikada Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije udario ništa svojom rukom: ni ženu, ni roba, osim da se bori na Allahovom putu. Nikada se nije svetio radi sebe, već bi opraštao i prelazio. Kada bi mu bile ponuđene dvije stvari, izabrao bi lakšu – ako u tome nije bilo grijeha prema Allahu.“

Uvijek je bio vedrog lica. Džerir b. Abdullah, radijallahu anhu, kaže: „Nikada me Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ugledao a da mi se nije nasmiješio.“

Spajao je rodbinske veze, govorio istinu i pomagao nemoćnima. Hatidža, radijallahu anha, rekla mu je: „Ti održavaš rodbinske veze, govoriš istinu, olakšavaš slabima, udjeljuješ siromašnima, gostoljubiv si i pomažeš istinu u svim prilikama.“

Bio je dobročinitelj prema svojoj majci. Posjetio je njen kabur, zaplakao i rasplakao sve oko sebe, zatim je rekao: „Zatražio sam dozvolu od mog Gospodara da tražim oprost za nju, pa mi nije dozvolio. Potom sam zatražio dozvolu da posjetim njen kabur i On mi je dozvolio.“¹⁵

Oporučivao je pažnju prema komšijama i podsticao na lijep odnos s njima. Rekao je Ebu Zerru, radijallahu anhu: „Kada skuhaš mesnu supu, dolij još vode pa odnesi i svojim komšijama.“¹⁶

Bio je nježnog srca i pažljiv prema onima oko kojima se brinuo. Enes, radijallahu anhu, služio ga je deset godina i nikada mu nije rekao „Uh“ zbog nečega, niti bi mu rekao za ono što je uradio: „Zašto si to uradio?“ ili za ono što nije uradio: „Zašto nisi uradio?“

Milostiv je bio prema slabima i bolesnima. Naređeno mu je da ih predvodi u namazu i da skrati namaz radi njih.

Samilostan prema ljudima i puno stidan. Beduin se iz neznanja pomokrio u džamiji, pa su ashabi krenuli da ga kazne, a on im reče: „Ostavite ga dok ne završi, a zatim prospite po njegovoj mokraći kofu vode. Poslani ste da olakšavate, a ne da otežavate!“¹⁷

Puno je udjeljivao i poklanjao. Nikada nije odbijao prosjaka niti onoga ko je bio u potrebi. Hakim b. Hizam, radijallahu anhu, prenosi: „Zatražio sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mi je dao. Ponovo sam zatražio, pa mi je dao. I opet sam zatražio, pa mi je dao.“¹⁸

Njegove plemenite ruke bile su uvijek darežljive. Neki čovjek mu je došao, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poklonio stado ovaca koje se prostiralo između dva brda. Drugome je čovjeku dao ogrtač koji je nosio, nakon što ga je ovaj zatražio, rekavši: „Kako je lijep, daj mi ga da ga obučem!“ – pa mu ga je poklonio.¹⁹

Bio je lijepog izgleda i nije jeo osim ono što je bilo halal i čisto. Čuvao se svake sumnjive stvari u jelu ili piću. Jednom je rekao: „Desi se da dođem kući i nađem datulu na posteljini, pa je podignem da je pojedem, ali se pobojim da nije od sadake – pa je bacim.“²⁰

Izrazito je cijenio i poštovao svoje ashabe, radijallahu anhum, pa makar bili i mladići. Rekao je o Usami b. Zejdu, radijallahu anhu, kada je imao samo osamnaest godina: „Oporučujem vam da se prema njemu lijepo ophodite, jer on je jedan od boljih među vama.“²¹

Kada bi se neki od njegovih ashaba razbolio, obišao bi ga i rastužio se radi njegovog stanja. Posjetio je Sa’da b. Ubadu, radijallahu anhu, i zatekao ga teško bolesnog, pa je zaplakao.

Bio je lojalan svojim ashabima, nikome nije zaboravljao vrline niti njihova žrtvovanja. Zadnji put kada se popeo na minber, rekao je: „Oporučujem vam ensarije, jer su oni moja utroba i najprisniji povjerenici. Izvršili su svoje obaveze, ostalo je da uzmu svoja prava. Primite od dobročinitelja među njima, a oprostite onima koji pogriješe.“²²

Nikada nije zaboravio Hatidžu, radijallahu anha, niti njene veličanstvene postupke, velikodušnost i bistrinu promišljanja. Spominjao ju je po dobru nakon njene smrti, obilazio njenu rodbinu i činio dobro prema njenim prijateljicama.

Naredio je da se zatvore sva vrata kuća oko njegove džamije koja su direktno vodila u džamiju, osim vrata Ebu Bekra, radijallahu anhu – iz poštovanja prema njemu.

Iako opterećen velikim emanetom poslanstva, bio je blag prema svojoj porodici i lijepo se ophodio s njima. Kada bi ušao u kuću, pomagao bi ukućanima, a kada bi nastupilo vrijeme namaza – odlazio bi u džamiju.

Bio je nježan prema svojoj djeci i unucima i ukazivao im počasti. Kada bi njegova kćerka Fatima, radijallahu anha, ušla kod njega, ustao bi, uzeo je za ruku i posjeo je na svoje mjesto. Hasana, radijallahu anhu, podizao je na ramena i govorio: „O Allahu, ja ga volim, pa ga i Ti zavoli!“²³

Jednom je izašao među ashabe noseći unuku Umamu na vratu. Predvodio je namaz s njom, pa kada bi otišao na ruku’, spuštao bi je, a kada bi se podigao – ponovo bi je uzimao.²⁴

Osman, radijallahu anhu, opisao je njegov odnos prema ashabima riječima: „Družili smo se s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i na putu i kod kuće; obilazio bi bolesne, pratio dženaze, išao u boj i pomagao nam s malo i mnogo imetka.“²⁵

Okusio je u životu žestinu i poteškoću. Aiša, radijallahu anha, prenosi: „Jedna žena ušla je kod mene s dvoje male djece i zatražila sadaku. Nisam imala ništa osim jedne datule. Pružila sam je ženi, a ona ju je podijelila između svoje djece i sama nije pojela ništa.“²⁶

Na svoj stomak vezao bi kamen od gladi. Omer, radijallahu anhu, kaže: „Zaista sam svjedočio kako Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čitav dan gladuje – nije imao ni najgoru vrstu hurmi da ih stavi u stomak.“²⁷

Pogađala su ga najteža i najbolnija iskušenja: odrastao je kao siroče, bio je protjeran iz rodnog mjesta, tri godine proveo je pod opsadom, krio se u pećini od neprijatelja, ispratio je na Ahiret šestero svoje djece, tokom hidžre njegov narod krenuo je za njim u potjeru, licemjeri su mu stalno spletkali, otrovan je, napravljen mu je sihr. Znao je reći: „Bio sam uplašen radi Allaha kako niko nije bio uplašen, i bio sam uznemiren radi Allaha kako niko nije bio uznemiren.“²⁸ I pored svega, bio je optimista i govorio: „Oduševljava me optimizam i lijepa riječ.“²⁹

Okrenuo se od dunjaluka, žudeći za nagradom kod Allaha. Govorio je: „Meni ništa ne pripada od dunjaluka. Ja sam na dunjaluku poput putnika koji sjedne u hlad drveta da predahne, a zatim ustane i ostavi ga.“

Napustio je dunjaluk a ništa od njega nije ostavio iza sebe. Aiša, radijallahu anha, kaže: „Kada je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, preselio, nije ostavio iza sebe ni dinara ni dirhema, ni ovce ni deve, niti je išta oporučio od imetka.“

Alija, radijallahu anhu, opisao ga je riječima: „Nisam vidio nikoga sličnog njemu – ni prije ni poslije njega.“

O muslimani, naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ispunio je emanet poslanstva. Prenio je Objavu, iskreno posavjetovao ummet i rekao: „Primjer mene i vas je kao primjer čovjeka koji je zapalio vatru, pa su skakavci i leptiri navalili prema njoj, a on ih tjera od vatre. Ja vas držim za pojase da ne upadnete u vatru, ali vi bježite od mene.“³⁰

Naš dug prema njemu jeste da ispunimo svoja prava i obaveze: da vjerujemo u njega kao Allahovog poslanika i potvrđujemo sve s čim je došao. Rekao je: „Niko neće čuti za mene od ovog ummeta, bio Židov ili kršćanin, pa ne povjeruje u ono s čim sam poslan – a da neće biti od stanovnika Vatre.“³¹

Jedno od njegovih prava nad nama jeste da nam bude draži od svega drugog. Rekao je: „Niko od vas neće biti potpuni vjernik dok mu ne budem draži od njegovog oca, djeteta i svih ljudi.“³²

Od obaveza ummeta prema njemu jeste pokornost njegovim naredbama i klonjenje njegovih zabrana. Rekao je: „Svi iz mog ummeta ući će u Džennet, osim onih koji odbiju.“ Rekoše: „A ko će to odbiti, Allahov Poslaniče?“ Reče: „Ko mi se pokori – ući će u Džennet, a ko mi se suprotstavi – taj je odbio.“³³

Temeljno značenje svjedočenja da je on Allahov poslanik jeste da Allaha ne obožavamo osim onako kako je on propisao. Zato je rekao: „Dobro se pripazite novotarija u vjeri!“

Od znakova iskrene ljubavi prema njemu jeste izučavanje njegova životopisa, upoznavanje njegove upute i širenje njegova poziva širom svijeta, te pozivanje u isto ono u što je on pozivao: u tevhid, vjerske naredbe, ljepote i vrline.

Onaj ko se ugleda na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u ibadetima i međuljudskim odnosima, zaslužit će uspjeh i Allahovo zadovoljstvo. Uzvišeni Allah kaže: „Vi u Allahovom Poslaniku imate najljepši uzor.“³⁴

Sreća na dunjaluku i ahiretu postiže se slijeđenjem Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Shodno jačini slijeđenja biće i uputa, ponos i spas. Allah, azze ve dželle, kaže: „…a ako mu se pokorite – bićete upućeni.“³⁵

Onaj ko mu se pokori, njegova vjera biće ispravna, dunjaluk uljepšan, a prsa proširena. Onaj kome je drago da bude u njegovom društvu na ahiretu, neka korača njegovom stazom, slijedi njegov sunnet i kloni se svega što je u suprotnosti s njegovom poslanicom. Uzvišeni Allah kaže: „Onaj ko se pokori Allahu i Poslaniku, biće sa onima kojima je Allah ukazao Svoju blagodat: s vjerovjesnicima, istinoljubivima, šehidima i dobrima. A divno li su oni društvo.“³⁶

Znajte da vam je Allah naredio donošenje salavata i selama na Svoga Poslanika, rekavši: „Doista Allah i meleci Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vjernici, donosite i vi salavat na njega i potpuni selam!“³⁷

O Allahu, donesi salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, budi zadovoljan njegovim pravednim halifama – Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom i Alijom – svim plemenitim ashabima, a i nas pridruži njima, o Najmilostiviji i Najplemenitiji! Amin.

Hatib: dr. Abdul-Muhsin b. Muhamed el-Kasim (imam u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji)

Prijevod: Amir I. Smajić
Medina, 7. ramazan, 1438. h. god.

1. Muttefekun alejhi
2. Muttefekun alejhi
3. Muttefekun alejhi
4. Muslim
5. Ahmed
6. Muttefekun alejhi
7. Muttefekun alejhi
8. Muslim
9. Buhari
10. Buhari
11. Tirmizi
12. Nesai
13. Muslim
14. Muttefekun alejhi
15. Muslim
16. Muslim
17. Buhari
18. Muttefekun alejhi
19. Buhari
20. Muttefekun alejhi
21. Muslim
22. Buhari
23. Muttefekun alejhi
24. Muttefekun alejhi
25. Ahmed
26. Muttefekun alejhi
27. Muslim
28. Ahmed
29. Muttefekun alejhi
30. Muslim
31. Muslim
32. Muttefekun alejhi
33. Buhari
34. El-Ahzab, 21
35. En-Nur, 54
36. En-Nisa, 69
37. El-Ahzab, 56