Udaljimo se od bluda

Blud (ar. ez-zina)¹ jedan je od najvećih grijeha – nakon širka i nevjerstva – kojeg rob može počiniti prema svome Gospodaru. Uzvišeni Allah, govoreći o veličini tog grijeha, objavio je: “… i oni koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati.”² Potvrdu za to nalazimo i u drugom kur’anskom ajetu: “I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!”³

Upravo zbog ogavnosti tog čina, vjernicima je zabranjeno stupati u brak s bludnicima. To njima ne dolikuje i takvo nešto nije im svojstveno. Uzvišeni je rekao: “Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima.”⁴ Zato što su vjernici čedni i čestiti, a bludnici nemoralni i razvratni, među njima ne smije biti bračne veze. Svakom od njih pripada ono što mu dolikuje: “Nevaljale žene su za nevaljale muškarce, a nevaljali muš-karci su za nevaljale žene; čestite žene su za čestite muškarce, a čestiti muškarci su za čestite žene.”⁵

Abdullah b. Mes’ud, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio upitan: “Koji je grijeh naj-veći kod Allaha?”, pa je rekao: “Da Allahu smatraš nekoga ravnim (učiniš širk), a On te je stvorio!” Zatim je upitan: “A koji nakon toga?”, pa je odgovorio: “Da ubiješ svoje dijete iz straha da ne jede zajedno s tobom!” Bi mu rečeno: “A zatim, nakon toga?”, a on odgo-vori: “Da počiniš blud sa suprugom svoga komšije!”⁶

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Bludnik u trenutku dok čini blud nije vjernik; u trenutku dok čovjek pije alkohol nije vjernik; u trenutku dok krade nije vjernik; i u trenutku dok otuđuje nešto, a ljudi dižu svoje poglede prema njemu, on nije vjernik.”⁷ U drugoj predaji, sličnog značenja, navodi se da je, alejhis-salatu ves-selam, rekao: “Dok čovjek čini blud, iman (vjera) ga napusti i kao oblak stoji iznad njega, pa kada napusti taj čin iman mu se vrati.”⁸ Također se prenosi da je rekao: “Onaj ko učini zinaluk ili popije alkohol, Allah mu istrgne iman (vjeru) kao kada čovjek skine košulju sa sebe preko glave.”⁹

Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj hutbi nakon pomračenja Sunca rekao: “O Muhammedov ummete! Niko ne može biti ljubomorniji od Allaha kada Njegov rob ili robinja čine blud.”¹⁰

Na osnovu spomenutog, islamski učenjaci uvrstili su zinaluk među najveće grijehe. Imam Ahmed b. Hanbel kaže: “Ne znam da nakon bespravnog ubistva ima veći grijeh od zinaluka.”¹¹ – tj. nakon širka i nevjerstva. Hafiz Šemsuddin ez-Zehebi spomenuo je blud na samom početku svog poznatog djela o velikim grije-sima El-Kebāir,¹² tako isto i drugi učenjaci.

Zbog poganosti, odvratnosti, i pogrdnosti tog grijeha, te njegovih kobnih posljedica po zajednicu muslimana, za bludnike i bludnice propisana je, pored ahiretske patnje, čak i ovosvjetska kazna. Uzvišeni je o tome rekao: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih pro-pisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisus-tvuje!”¹³ To je propis za neoženjene bludnike i neudate bludnice, dok za one koji su u braku, a i pored toga su nemoralni i čine blud, kazna po Šerijatu je kamenovanje do smrti.¹⁴ Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nikome nije dozvoljeno prolijevat krv muslimana koji svjedoči da nema Boga osim Allaha i da sam ja Allahov poslanik, osim u tri slučaja: glava za glavu (tj. u slučaju ubistva), kada osoba u braku počini blud i kada se osoba odmetne od vjere i napusti zajednicu.”¹⁵ Omer b. el-Hattāb, radijallahu anhu, kazao je: “Kamenovanje je obavezno, po Allahovoj knjizi, za oženjene muškarce i udate žene kada učine zinaluk, nakon što se protiv njih uspostavi dokaz ili se zinaluk potvrdi trudnoćom ili se desi priznanje…”¹⁶ U svemu tome je, dakle, potvrda univerzalnosti islamskog vjero-zakona koji je zasnovan na zatvaranju svih puteva koji vode do moralnog uništenja zajednice.¹⁷

Bludnici i bludnice, radi odvratnosti grijeha kojeg čine, bit će kažnjavani čak i u kaburu, kao što je zabilježeno u podužem hadisu kojeg prenosi Semure b. Džundub, radijallahu anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da su mu jednog dana u snu došla dva meleka i odveli ga do Svete zemlje, gdje je ugledao užasne prizore. U toj predaji Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Potom smo došli do jedne uvale poput peći (ognjišta), gornji joj je dio tijesan, a donji širok. Ispod nje se loži vatra i kada se ona (plamenom) približi, svijet koji je u njoj, podigne se kao da će skoro izaći, a kada se malo ugasi (splahne), oni se opet u nju povrate (naniže). U njoj su i ljudi i žene goli. ‘Ko su ovi?’ – upitao sam. ‘Idi dalje’ – rekli su.” Na kraju hadisa obavijestili su ga da su to bludnici i bludnice i da će tako biti kažnjavani sve do Sudnjeg dana.¹⁸

Rasprostranjenost nemorala i razvrata jedan je od predznaka Sudnjeg dana, kao što na to upućuje nekolicina predaja. Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Stvarni predznaci časa propasti svijeta su: iščezavanje nauke, ustaljivanje neznanja, uživanje alkohola i pojava bluda i prosti-tucije.”¹⁹ Imam Ebul-Abbas el-Kurtubi dao je sljedeće zapažanje o ovom hadisu rekavši: “U ovom hadisu nalazi se jedan od znakova istinitosti poslanstva, zato što je, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio o stvarima koje će se naknadno desiti, pa su se tako i desile, naročito u ovom našem vremenu.”²⁰ Ako je takvo stanje bilo u vremenu Kurtubija, koji je na Ahiret preselio 656. h. godine, dakle, prije više od 780 godina, pa šta onda reći za naše vrijeme?!²¹

Abdurrahman b. Ganm el-Eš’ari pripovijeda: “Pričao mi je Ebu Amir ili pak Ebu Malik el-Eš’ari, radijallahu anhu, a tako mi Allaha nije mi slagao, da je čuo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘U mome ummetu bit će onih koji dozvoljavaju blud, svilu, vino i muzi-čke instrumente (…) Allah će ih izne-nada noću uništiti i brdo na njih svaliti, a druge od njih će pretvoriti u majmune i svinje do Dana sudnjega.’²²

Mejmuna, supruga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi da je on, alejhis-selam,kazao:“Neprestano će moj ummet biti na hajru, sve dok se među njima ne rasprostrane djeca iz bluda, pa kada među njima bude mnogo djece iz bluda, bojat je se da ih ne zadesi sveobuhvatna kazna.”²³

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, neće iščeznuti ovaj ummet sve dok čovjek ne položi ženu na putu.²⁴ Najbolji od ljudi u tom vremenu su oni koji mu kažu: ‘Pa kada bi se  barem zaklonio iza ovog zida!’”²⁵

Pred sami Kijametski dan, nakon što vjernici iščeznu, ostat će na dunjaluku samo najgori ljudi, koji će se javno pariti (jahati) kao što to rade magarci. Narod će tada spolno općiti na ulicama, nesakrivajući se od drugih, bez ikakvog stida, baš kao što to čine životinje – da nas Allah sačuva. Nevvas b. Sem’an, radijallahu anhu, prenosi – u malo podužem hadisu – da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “… pa će biti uzeta duša svakom muslimanu, a ostat će najgori ljudi, koji će se pariti poput magaraca. Nad njima će nastupiti Sudnji dan.”²⁶ Štaviše, čak i pojedine životinje takvo nešto ne prihvataju. Amr b. Mejmun el-Evdi pripovijeda: “Vidio sam u džahilijjetu (prije islama) majmuna koji je učinio blud s majmunicom. Nakon toga, čopor majmuna se okomio na njih i kame-novao ih do smrti, a i ja sam ih kamenovao zajedno s njima.”²⁷

Istaknuti učenjak Ibn Kajjim el-Dževzijje spominje mnoge negativne posljedice bluda i kaže: “Ovo je krajnje opasna pojava koja podriva sistem ljudskog porijekla i loze, zaštite spolnih organa, očuva-nja zabrana i koja izaziva najveća neprijateljstva i najljuću mržnju među ljudima. Ova pojava dovodi do toga da ljudi jedni drugima obeščašćuju supruge, kćerke, sestre i majke dovodeći ovaj svijet do propasti. Zbog toga ovaj grijeh dolazi odmah nakon ubistva po veličini i zato su uporedo spomenuti u Njegovoj Knjizi i u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, hadisu.” Dalje ističe: “Od karakteristika ovog grijeha jeste to da on priv-lači siromaštvo i skraćuje život. Bludom se ocrnjuje lice čovjeka i on dobiva epitet omraženog među ljudima. On, također, rastače srce i razbolijeva ga, ukoliko ga čak ne ubije. Taj grijeh privlači brigu, tugu i strah. Udaljava počinioca od Gospodara, a približava ga šejtanu.” Zatim kaže: “Allahov zakon nalaže da, kada se raširi blud, On se žestoko srdi i ljuti. To se neminovno odražava na sudbinu Zemlje. Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, je rekao: ‘Kada god se u nekom selu pojavi blud, Allah naredi da se ono kazni.’”²⁸

Na osnovu spomenutog, vidimo da je blud jedan od naj-većih grijeha koje čovjek može učiniti. Onaj ko zinaluči izložen je ovosvjetskoj kazni, zatim Allahovom proklestvu, kaburskom azabu i džehennemskoj patnji. Stoga, svaki musliman i musli-manka dužni su u potpunosti udaljiti se od tog odvratnog čina, a udaljavanje biva napuštanjem bluda, te udaljavanjem od puteva koji vode ka njemu i izbjegavanjem onih koji ga čine. Vjernik je obavezan da vodi računa o svom društvu i prijateljima jer oni su njegovo ogledalo i odavno je rečeno: “S kim si – takav si!”

Prijatelji će jedni drugima biti neprijatelji na Sudnjem danu, osim onih koji su bili bogobojazni, kao što kaže Uzvišeni: “Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.”²⁹ Onaj ko je imao lošeg prijatelja, kajat će se žestoko: “Na Dan kada nepravednik prste svoje bude grizao govoreći: ‘Kamo sreće da sam se uz Poslanika Pravog puta držao, kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo, on me je od Kur’ana odvratio nakon što mi je priopćen bio!’ – a šejtan čovjeka uvijek ostavlja na cjedilu.”³⁰

Molimo Uzvišenog Allaha, subhanehu ve te’ala, da sačuva nas i naše porodice svih puteva koji vode ka Njegovoj srdžbi, da nas udalji od nemorala i omili nam slijeđenje Pravog puta!

Amir I. Smajić

Medina, 27. redžeb, 1433 god.

1. Blud ili zinaluk je, kako to definišu šerijatski pravnici, namjerni, samovoljni spolni odnos (ulazak spolnog organa u spolni organ) između muškarca i žene koji nisu u šerijatskoj vezi (braku), bez prisile i bez šubhe, tj. nenamjerne greške ili pogrešne predstave. Ako bi se desio blud pod prisilom, bludnikom se smatra samo onaj ko je svojom voljom pristupio tom činu. Također, ako bi se desio odnos pod šubhom, tj. nesvjesno i nenamjerno, kao npr. spolno opći sa ženom u mraku, misleći da je njegova supruga, pa se ispostavi da nije, ne smatra se bludom koji za sobom povlači šerijatske-kaznene norme. Vidjeti: Ibn Rušd, Bidajetul-mudžtehid, 4/215; Ebu Zekerijja en-Nevevi, Revdatut-tālibin, 10/86; Bedruddin el-Ajni, El-Bināje šerhul-Hidāje, 6/257; Mensur el-Behūti, Keššāful-kina’a, 6/123; Ibn Kasim, Hašijetur-Revdil-murbi’i, 7/312; Ibn Usejmin, Eš-Šerhul-mumti’a, 14/228; Vehbe ez-Zuhajli, El-Fikhul-islami ve edilletuh, 7/5349-5351.
2. Sura El-Furkān, 68-69. ajet.
3. Sura El-Isrā, 32. ajet.
4. Sura En-Nūr, 3. ajet.
5. Sura En-Nūr, 26. ajet.
6. Buhari, br. 4477; Muslim, br. 86.
7. Buhari, br. 2475; Muslim, br. 57.
8. Ebu Davud, br. 4690. Hafiz Šemsuddin ez-Zehebi tvrdi da je ova predaja vjerodostojna, po kriterijima Buharije i Muslima. Vidjeti: El-Kebāir, str. 164.
9. Hakim, El-Mustedrek, br. 57. Hafiz Zehebi tvrdi da je lanac prenosilaca ove predaje dobar, vidjeti: El-Kebāir, str. 164; dok šejh Albani smatra da predaja nije vjerodostojna. Vidjeti detaljnije: Es-Silsiletud-da’ife, 3/434-436, br. 1274.
10. Buhari, br. 1044; Muslim, br. 901.
11. Vidjeti: Ibnul-Kajjim, El-Dževābul-kāfi, str. 77.
12. Vidjeti: El-Kebāir, str. 162-167.
13. Sura En-Nūr, 2. ajet.
14. Šerijatske kaznene norme (El-Hudūd), odgojne mjere (Et-T’azirāt) i odmazde (El-Kisās) mogu se izvršavati samo onda kada je prisutna islamska vlast, jer to je od ovlasti vladara u državi koji sudi po Šerijatu. S tim u vezi, nije dozvoljeno pojedincima ili grupacijama, mimo islamske vlasti, da uzimaju vlast u svoje ruke i sprovode šerijatske kazne. Vidjeti: Ibnul-Munzir, El-Evsat, 11/278; Ibn Hazm, El-Muhalla, 12/76; Ibn Rušd, Bidājetul-mudžtehid, 4/228. Također vidjeti dodatna pojašnjenja šejhul-islama Ibn Tejmijje u Medžmu’ul-fetava, 34/176.
15. Buhari, br. 1044; Muslim, br. 901.
16. Buhari, br. 6878; Muslim, br. 1676.
17. Da bi se sprovela šerijatska kazna za činjenje zinaluka, bičovanje ili kameno-vanje, potrebno je da kod kadije (sudije) posvjedoče četiri pravedna svjedoka ili da se desi priznanje od strane bludnika. Uzvišeni je o tome rekao: “Zašto nisu četvericu svjedoka doveli? A pošto svjedoke nisu doveli, oni su onda kod Allaha lažljivci.” (En-Nūr, 13) No, da bi svjedočenje svjedoka bilo validno, ono mora biti ekspli-citno jasno i nedvosmisleno, bez metafora ili pretpostavki ili razilaženja među svjedocima o onome što su vidjeli. Znači, moraju jasno da posvjedoče da su vidjeli spolni odnost, kao što pojašnjavaju islamski pravnici, poput ulaska kofe u bunar, a to je izrazito teško. U protivnom, njihovo svjedočenje neće biti prihvaćeno, isto kao što neće biti prihvaćeno ni svjedočenje manje od četiri svjedoka, čak i ako svi jasno posvjedoče da su vidjeli čin zinaluka. Iz priloženog jasno vidimo kako vjera islam, pored toga što je propisala kaznene norme kao vid prevencije i zaštite društva, nije zanemarila očuvanje tuđeg života, časti i ugleda. Štaviše, ako bi tri svjedoka posvjedočila jasno, a samo jedan ne bi bio siguran ili bi posvjedočio suprotno njima, bili bi kažnjeni bičevanjem, po mnogim učenjacima, i to osamdeset bičeva, zbog iznošenja potvore na druge. Allah, ‘azze ve dželle, o tome je rekao: “Onima koji optuže čedne žene, a potom ne dovedu četiri svjedoka, udarite osamdeset udaraca po koži i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte – oni su veliki griješnici.” (En-Nūr, 4) Šerijatske kazne su, dakle, zasnovane na tačno određenim smjernicama i u tančine definisanim pravilima, a u svemu tome je pravda i milost, te korist za sve ljude, ne samo muslimane. Vidjeti: Šafija, El-Umm, 7/54; Džuvejni, Nihājetul-metleb, 17/204 i 19/51; Nevevi, Revdatut-tālibin, 10/97; Serhasi, El-Mebsūt, 9/67; Behuti, Er-Revdul-murbi’a, str. 667. Zanimljiv je i podatak kojeg navodi šejhul-islam Ibn Tejmijje koji tvrdi: “Sprovođenje šerijatske kazne za blud rijetkost je da bude na osnovu svjedo-čenja svjedoka. Štaviše, nije mi poznato da je ikada, na osnovu svjedoka, sprovedena kazna za blud. Nego, sporovodi se na osnovu dobrovoljnog priz-nanja bludnika ili na osnovu trudnoće…” (Minhadžus-sunne, 6/90)
18. Buhari, br. 1386.
19. Buhari, br. 80; Muslim, br. 2671.
20. Vidjeti: El-Mufhim, 6/705.
21. Vidjeti: Jusuf el-Vabil, Ešrātus-sā’ati, str. 139.
22. Buhari, br. 5590.
23. Ahmed, br. 26830, Ebu Ja’la, br. 7091 i drugi. Hafizi Munziri i Ibn Hadžer smatraju da je ova predaja hasen (dobra). Vidjeti: Et-Tergibu vet-terhib, 3/191 i Fethul-Bari, 10/193. Slično njima tvrdi Hejsemi koji kaže da je sahih ili hasen. Vidjeti: Medžme’uz-zevāid, 6/257. Ali, u lancu prenosilaca, ipak, nalaze se odre-đene slabosti. Vidjeti opširnije: Musned imama Ahmeda s opaskama šejha Šu’ajba el-Arnauta, 44/413; Nebil el-Basāre, Enisus-sāri, 9/6096-9097.
24. Tj. spolno opći s njom, čini blud na javnom mjestu bez ikakvog stida.
25. Ebu Ja’la, br. 6183. Lanac prenosilaca ove predaje je jak i svi prenosioci su pouzdani, ali ovaj govor se prenosi i kao riječi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a ne kao hadis. Postoje i druge predaje koje ga podupiru, a Allah najbolje zna. Vidjeti: Hejsemi, Medžme’uz-zevāid, 7/281; Būsiri, Irhāful-hijeretil-mehere, 8/32; Albani, Es-Silsiletus-sahiha, 1/868; Nebil el-Basāre, Enisus-sāri, 9/6164-9165.
26. Muslim, br. 2937.
27. Buhari, br. 3849.
28. El-Dževābul-kāfi, str. 105-114.
29. Sura Ez-Zuhruf, 67. ajet.
30. Sura El-Furkān, 26-28. ajet.