Klanje kurbana i zabrana kraćenja dlaka i noktiju

Ummu Selema, radijallahu anha, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada nastupi deset dana (zul-hidždžeta) i neko od vas ima kurban kojeg želi zaklati, neka nipošto ne uzima dlake s tijela i neka ne krati nokte.” U drugoj verziji ove predaje se navodi: “Kada vidite mlađak mjeseca zul-hidždžeta i neko od vas odluči zaklati kurban, neka se sustegne od kraćenja dlaka i noktiju.”, a u jednom od rivajeta spominje se dodatak: “… sve dok ne zakolje kurban”¹

Pojedini učenjaci, poput imama Darekutnija, dali su prigo-vor ovom hadisu time što je u nekim predajama prenesen kao mevkūf-predanje, tj. kao riječi Ummu Seleme, radijallahu anha, a ne kao riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.² Taj podatak stvorio je dilemu kod nekolicine, da li je zaista ova praksa, koja se iz dana u dan sve više siri među muslimanima u našoj domo-vini, utemeljena ili je to još nešto što nam je “uvezeno iz vana” i nema osnove u našim običajima. Pogotovo kada uzmemo u obzir da hanefijska pravna škola ne radi po navedenom hadisu.

Kada se vratimo na tradicionalna islamska djela, naći ćemo kako je većina islamskih učenjaka prihvatila ovaj hadis i smatrala ga vjerodostojnim. Neki od njih su Ahmed b. Hanbel, Tirmizi, Tahavi, Ibn Hibban, Hakim i drugi, a dovoljno je to što ga je zabilježio imam Muslim u svome Sahihu, koji je najvjerodo-stojnija hadiska zbirka nakon Buharijevog Sahiha.³ S tim u vezi, imam Ebu Bekr el-Bejheki odbacuje sve prigovore na ovaj hadis rekavši: “Hadis Ummu Seleme vjerodostojno je prenesen od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i to mnoštvom puteva (lanaca prenosilaca), tako da je nemoguće da bude greška, a i Muslim ga je uvrstio u svoju vjerodostojnu zbirku.”⁴

Po ovom vjerodostojnom hadisu radila je većina islamskih učenjaka, još od prvih generacija, pa sve do danas. Osim što se razilaze u tome: da li je zabrana na stepenu harama – grijeha, ili samo mekruha – pokuđenog djela. Se’id b. el-Musejjeb, Rebi’a b. Ebi Abdur-Rahman, Ahmed b. Hanbel i Ishak b. Rāhūje radili su po spoljašnjem, primarnom značenju hadisa, pa su smatrali da je riječ o vadžibu, tj. obaveznom djelu. Dočim, imami Malik i Šafija smatrali da je riječ samo o pohvaljenim djelima, a ne oba-veznim. Suprotno njima, potpunu olakšicu, bez ikakve pokuđe-nosti, dali su ashabur-re’j, tj. hanefijski pravnici, a neki učenjaci pripisuju isti taj stav i malikijma.⁵

Predaju Ummu Seleme, dakle, nisu prihvatili ashabur-re’j, tj. oni učenjaci koji često daju prednost kijasu (analogiji) nad šerija-tskim tekstovima, a predvodnici te škole su hanefijski pravnici. Većina učenjaka, ipak, radi po njoj, iako se razilaze na kojem stepenu je spomenuta naredba, tj. zabrana. Analogija koju ovdje koriste hanefije glasi: “Ako je onome ko planira zaklati kurban dozvoljen intimni odnos sa suprugom, te korištenje mirisa i oblačenje odjeće, onda je kraćenje dlaka i noktiju preče da bude dozvoljeno.”⁶ Međutim, spomenuta analogija je pogrešna zato što je u suprotnosti s vjerodostojnim sunnetom, a analogija kada dođe u koliziju sa šerijatskim tekstom biva odbačena.⁷

Oni, također, odbacuju predaju Ummu Seleme i ne rade po njoj zbog druge predaje u kojoj Aiša, radijallahu anha, kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao bi poslati kurban iz Medine u Mekku, a ja bih oplela ogrlicu tom njego-vom kurbanu i on se, potom, ne bi klonio ničega čega se kloni muhrim (onaj ko je u ihramima).”⁸ No, ova predaja se odnosi – kako tvrdi imam Ibnul-Kajjim i drugi – na osobu koja pošalje kurban kao poklon Mekkanskom haremu i ne ode na hadždž, nego ostane kod kuće s porodicom. Znači, hadis se odnosi na onoga koji šalje kurban (hedj) u Mekku, a ne na onoga koji kolje kurban (udhije) kod kuće. Onaj ko pošalje kurban kao poklon da bude zaklan u Mekki, a ujedno ne planira obaviti hadždž iste te godine, on nema status muhrima samim slanjem kurbana. Stoga,  njemu je dozvoljeno sve ono što je dozvoljeno onome koji nije u ihramu, kao intimni odnos sa suprugom, miris, lov itd. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, smatrao je da takav poprima status muhrima, sve dok kurban ne bude zaklan, pa kada je za to čula majka vjernika Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Nije tačno to što tvrdi Ibn Abbas! Svojim rukama sam plela ogrlice Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, kurbanima, a zatim bi ih on obilježio svojim rukama, pa bi ih poslao po mom ocu, a Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi bilo zabranjeno ništa od onoga što mu je Allah dozvolio dok se ne zakolju kurbani.”⁹ Prema tome, spomenuti hadis Aiše odnosi se na potpuno drugi propis i nije u suprotnosti sa hadisom Ummu Seleme, radijallahu anha, u kojem se zabranjuje skraćivanje dlaka i noktiju onome ko ima namjeru zaklati kurban (udhije) kod kuće.¹⁰

Imam Ahmed b. Hanbel kazuje: “Spomenuo sam Jahji b. Se’idu hadis Ummu Seleme i hadis Aiše, pa mi je rekao: ‘Prvi hadis ima jedno značenje, a drugi ima drugo značenje. Hadis Ummu Seleme se odnosi na onoga koji želi zaklati kurban kod kuće u svojoj domovini, a hadis Aiše se odnosi na onoga koji pošalje svoj kurban kao poklon u Mekku i ostane kod kuće.’ Isto tako, kaže Ahmed, i ja smatram. Hadis Aiše se odnosi na onoga ko je kod kuće kada pošalje svoj kurban kao poklon u Mekku, da se tamo zakolje, i ne planira klati drugi kurban nakon toga kod kuće. Ali, ako mimo toga planira dodatno zaklati kurban kod kuće, onda ne smije uklanjati ništa od dlaka i noktiju na osnovu hadisa Ummu Seleme.”¹¹

Imam Tahavi objedinio je Aišin i Ummu Selemin hadis na sljedeći način: “Aišin hadis se odnosi na intimni prilazak supruzi i ne odnosi se na druge zabrane mimo toga, kao brijanje dlaka i sječenje noktiju, pa tako nije u oprečnosti s hadisom Ummu Seleme kojeg smo prenijeli. Prividnu proturječnost između ova dva hadisa odbacujemo ispravnim razumijevanjem oba hadisa. Hadis Ummu Seleme, dakle, zabranjuje onome ko posjeduje kurban kojeg je naumio zaklati da brije dlake i krati nokte u deset dana zul-hidždžeta, sve dok ne zakolje kurban, a hadis Aiše općenito dozvoljava u tim danima sve mimo sječenja nok-tiju i brijanja dlaka (…) Na ovaj način objedinili smo sve predaje, pa ni jedna nije oprečna drugoj, a ovo što smo spomenuli – da je zabranjeno sjeći nokte i brijati dlake onome ko posjeduje kurban kojeg želi zaklati – podupiru predaje od ashaba Vjero-vjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da su bili na tom stavu.”¹²

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Učenjaci hadisa poput Jahje b. Se’ida, Šafije, Ahmeda i drugih radili su po oba hadisa i nisu koristili analogiju jednog hadisa na drugi.”¹³

Šejh Muhammed Abdurrahman el-Mubarekfuri slično tvrdi: “Hadis Ummu Seleme i hadis Aiše su dva vjerodostojna hadisa, ali prednost se daje hadisu Ummu Seleme, zato što je u njemu riječima pojašnjen propis, ili se zabrana – kako kaže imam Šafija – odnosi na mekruh-tenzih.”¹⁴

Katade b. Di’ame es-Sedusi prenosi da je Kesir b. Ebi Kesir upitao poznatog tabi’ina Se’ida b. el-Musejjeba o stavu Jahje b. Ja’mera koji je u Horosanu davao fetvu shodno hadisu Ummu Seleme, da je zabranjeno kratiti dlake i nokte onome ko odluči klati kurban, pa mu je Se’id odgovorio: “Ispravno daje fetvu! Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako su postupali – ili je rekao: – tako su isto govorili.”¹⁵ Iz ove predaje vidimo kako Se’id b. el-Musejjeb, koji je bio jedan od najučenijih tabi’ina, prenosi da je zabrana kraćenja noktiju i dlaka po tijelu bila praksa i mišljenje ashaba, radijallahu anhum, neizuzevši pri tome nikoga od njih. Ibn Hazm kaže: “Ovo je fetva ashaba i nije poznato da se neko među njima suprostavio ovoj fetvi, osim onih (hanefija) koji proturiječe svojim mišljenjem.”¹⁶

Imam Ebu Dža’fer et-Tahavi, inače jedan od najpoznatijih sljedbenika imama Ebu Hanife, odbio je tvrdnju svih onih koji su prigovorili hadisu Ummu Seleme, radijallahu anha. Njegova konstatacija je sljedeća: “Ove predaje upućuju na to da onaj ko dočeka mlađak mjeseca zul-hidždžeta i posjeduje kurban kojeg je naumio zaklati, da mu je zabranjeno uzimati dlake i kratiti nokte, sve dok ne zakolje svoj kurban.”¹⁷ Dakle, imam Tahavi, iako je bio hanefijskog mezheba, ipak je radio po hadisu Ummu Seleme, zato što je rad po hadisu preči od slijeđenja bilo kojeg učenjaka, ma o kome se radilo.

Imam Ibn Hazm el-Endelusi kaže: “Suprotno mišljenje zauzeli su Ebu Hanife i Malik (po jednom rivajetu) i nije nam poznato da uopšte imaju ikakav dokaz za svoj stav…”¹⁸

Imam Ibn Madže el-Kazvini naslovio je poglavlje u svome Sunenu¹⁹ rekavši: “Onaj ko naumi zaklati kurban neka ne krati u deset dana svoje dlake i nokte”, zatim je kao dokaz naveo hadis od Ummu Seleme.

Imam Ebu Bekr el-Bejheki je rekao: “Sunnet je onom ko ima namjeru zaklati kurban da ne uzima ništa od dlaka sa tijela, niti da krati nokte, od viđenja mlađaka zul-hidždžeta, pa sve dok ne zakolje kurban.”²⁰

Nema sumnje da je svaki musliman dužan slijediti sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada mu bude predočen, pa makar bio suprotan mezhebu kojeg slijedi ili kojem se pripisuje. Stav islamskih učenjaka koji je zasnovan na vjerodostojnom sunnetu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, bez odbacivanja ijednog dokaza, preči je da bude slijeđen od onih stavova koji su zasnovani na uzimanju pojedinih dokaza uz zanemarivanje ostalih ili na pogrešnom razumijevanju dokaza. Stoga, ispravnije mišljenje po ovom pitanju, a Allah najbolje zna, jeste da se radi o pravoj zabrani, a ne samo o mekruhu.²¹ Dakle, onome ko posjeduje kurban kojeg je naumio zaklati za bajram, zabranjeno je kratiti i brijati dlake po tijelu i potkraćivati nokte, sve dok ne zakolje kurban.

– Imam Ibn Kajjim el-Dževzijje je rekao: “Najsretniji ljudi spram ovog hadisa su oni koji rade po njegovom spoljašnjem značenju, zato što je vjerodostojan, a i ne postoji ono što mu se suprostavlja.”²² Slično njemu rekao je rekao i imam Ševkani.²³

– Abdullah b. Ahmed upitao je svog oca, imama Ahmeda b. Hanbela, o onome ko ima namjeru zaklati kurban, pa je rekao: “Neće kratiti svoje dlake, niti nokte.”²⁴ Isto prenosi Ishak el-Kevsedž od imama Ahmeda i Ishaka b. Rahuje.²⁵

– Imam Ebu Avāne el-Isfirājini kaže: “Obaveza je (vadžib) onome ko želi zaklati kurban: sustezanje od kraćenja dlaka i noktiju u deset dana.”²⁶

– Ibn Kudāma el-Makdisi kaže: “Dužnost je ostaviti potkra-ćivanje dlaka i noktiju, a onaj ko to uradi, neka zamoli Allaha da mu oprosti.”²⁷

– Šejh Muhammed b. Ibrahim kaže: “Onaj ko planira zaklati kurban za sebe ne smije kratit ništa od svojih dlaka i noktiju, sve dok ne zakolje kurban.”²⁸

– Šejh Muhammed el-Emin eš-Šinkiti tvrdi: “Zabrana je jače mišljenje zbog onoga što se primarno razumje iz hadisa, ali i zato što nam je, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ono što vam zabranim, toga se klonite.’”²⁹

– Šejh Ibn Baz je rekao: “Onaj ko kolje kurban ne smije uklanjati ništa od svojih dlaka, niti noktiju, niti išta sa svog tijela, sve dok ne zakolje kurban.”³⁰

– Šejh Ibn Usejmin kaže: “Kada nešto zabrani Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, osnova je da se to odnosi na haram, sve dok ne dođe drugi dokaz koji spušta tu zabranu na stepen pokuđenosti. Pa tako, haram je onome ko želi zaklati kurban da u deset dana zul-hidždžeta uklanja dlake i nokte ili bilo šta sa svog tijela, sve dok ne zakolje kurban.”³¹

Stoga, kao rezime, možemo konstatovati da je ispravnije mišljenje postupati po ovom hadisu – hadisu Ummu Seleme – zbog toga što je vjerodostojan i prihvaćen među ulemom. Nije riječ, dakle, o nečemu novom i nepoznatom, nego je to sunnet koji je potvrđen i s generacije na generaciju do nas prenešen.

Allaha, subhanehu ve te’ala, molim da nas sačuva slijepog slijeđenja bez traganja za argumentima i mezhebskog fanatizma, te nam omili praktikovanje sunneta i slijeđenje Pravog puta!

Amir I. Smajić

Medina, 6. zul-hidždže, 1439 god.

1. Muslim, br. 1977.
2. Vidjeti: Ibn Hadžer, Et-Telhisul-habir, 4/342.
3. Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Tehzibus-sunen, 2/258-259.
4. Ma’rifetus-suneni vel-āsār, 14/21.
5. Vidjeti: Ebu Isa et-Tirmizi, El-Džāmi’us-sunen, 3/154; Ibnul-Munzir, El-Išrāf, 3/412; Tahavi, Muhtesar ihtilāfil-ulema, 3/230-231; Ibn Abdil-Berr, El-Istizkār; 4/84, Ibn Hazm, El-Muhallā, 6/28; Begavi, Šerhus-sunne, 4/348; Nevevi, Šerh Sahih Muslim, 13/138.
6. Vidjeti: Tahavi, Šerh me’ānil-āsār, 4/182; Ibn Abdil-Berr, Et-Temhid, 17/235.
7. Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Tehzibus-sunen, 2/261-263.
8. Buhari, br. 1698; Muslim, br. 1321.
9. Buhari, br. 1700; Muslim, br. 1321.
10. Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Tehzibus-sunen, 2/262.
11. Vidjeti: Ibn Abdil-Berr, El-Istizkār, 4/85.
12. Šerhu muškilil-āsār, 14/141.
13. Džāmi’ul-mesāil, 2/168.
14. Tuhfetul-ahvezi, 5/100.
15. Vidjeti: Tahavi, Šerhu muškilil-āsār, 14/142.
16. El-Muhallā, 6/29.
17. Šerhu muškilil-āsār, 14/133.
18. El-Muhallā, 6/28.
19. Vidjeti: 4/324.
20. Fadāilul-evkāt, str. 402.
21. Vidjeti: Ibn Usejmin, Eš-Šerhul-mumti’a, 7/456.
22. Tehzibus-sunen, 2/261.
23. Vidjeti: Nejlul-evtār, 5/133.
24. Mesāilul-imam Ahmed, str. 263.
25. Mesāilu Ahmed ve Ishak, 5/2226.
26. El-Mustehredž, 5/59.
27. El-Mugni, 9/437.
28. Fetāvā Muhammed b. Ibrahim, 6/156.
29. Edvāul-bejān, 5/220.
30. Medžmū’u fetāvā, 25/242.
31. Medžmū’u fetāvā ve resāil, 25/138.