Pokuđenost beskorisnih rasprava

Prije dolaska islama, u predislamskom, paganskom dobu, ljudi su bili udaljeni od Pravog puta, razjedinjeni i podijeljeni u brojne frakcije, grupacije i stranke. Islam je došao da ih ujedini na istini i spoji njihova srca na uputi. U tom kontekstu, susrećemo se s jasnim zabranama svega što može izazvati razdore, podjele i cijepanje zajednice muslimana, kao i bilo kakav vid netrpeljivosti.

Onaj ko razmisli o kur’ansko-hadiskim tekstovima, lahko će uočiti da islam propisuje mnoge radnje koje zbližavaju muslimane, počevši od namaza u džematu, nazivanja selama, rukovanja, održavanja rodbinskih veza, obilaska bolesnika, davanja zekata onima kojima je potrebna pomoć, dobrovoljne sadake, dobročinstva prema komšijama, te pomoći onima u nevolji. S druge strane, islam zabranjuje djela koja mogu izazvati mržnju, netrpeljivost i sukobe. Naći ćemo da je zabranjena nepravda (zulum), kamata, obmana u trgovini, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi s ciljem izazivanja zavade, potvaranje, uznemiravanje, plašenje drugih, te prosidba djevojke koja je već zaprošena i druga djela koja mogu dovesti do udaljavanja jednih od drugih.

Jedno od tih djela, koje je često uzrok podjela i netrpeljivosti, su beskorisne, uzaludne rasprave i polemike. Islam je osudio takve vrste raspava zbog štetnih posljedica koje proizilaze iz njih, poput izazivanja smutnji i mržnje, razbijanja jedinstva muslimanske zajednice, buđenja nemira u srcu i gubljenja vremena bez ikakve koristi. Konstruktivan dijalog temeljen na mudrosti i dobrim savjetima je propisan. Uzvišeni Allah je rekao: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte samo na najljepši način…”¹ Također je rekao: “… i sa njima na najljepši način raspravljaj”² No, ono što je zabranjeno su besplodne rasprave i polemike motivirane ohološću, tvrdoglavostima i dokazivanjem. Dakle, riječ je o raspravama u kojima nije cilj traganje za istinom, nego pokazivanje nadmoći na drugima.

Uzvišeni Allah je rekao: “O Allahovim ajetima raspravljaju samo oni koji ne vjeruju…”³ Ovaj ajet nam pojašnjava da je rasprava u kojoj nije cilj doći do istine od osobina nevjernika i onih koji su u zabludi. U tom značenju su i Njegove riječi: “Ima ljudi koji se o Allahu prepiru bez ikakva znanja i bez upute i bez Knjige svjetilje…”⁴

Beskorisne rasprave su vrlo često uzrok prekida bratskih veza i narušavanja harmonije u međuljudskim odnosima. Takve polemike postepeno udaljavaju vjernička srca jedna od drugih zamjenjujući ljubav i samilost mržnjom i netrpeljivostima. Mnogi koji ulaze u rasprave nisu vođeni željom da potvrde istinu, kako se obično tvrdi, već je njihov skriveni cilj – potvrditi sebe i svoju ličnost. Zbog toga srca postaju tvrda i izgube skrušenost pred Uzvišenim Allahom, dok brige i potištenost preuzimaju razum. Uzaludne polemike skreću muslimana s puta mudrosti i umjerenosti, na kojem bi trebao da bude, te šire smutnje i nesuglasice. Stoga, musliman treba pažljivo birati svoje riječi kada razgovara s drugima, treba se okititi saburom i izbjegavati rasprave koje ne donose nikakvu korist, te nastojati da, ukoliko i dođe do rasprave, to bude dijalog za izgradnju boljih odnosa i širenje dobra u muslimanskom društvu.

Neka tvoja namjera, uvijek, bude Allahovo zadovoljstvo i širenje hajra među ljudima. Nemoj težiti ka sukobima, nego radi u tišini i budi odmjeren u svojim nastupima. Ako se i desi sukob ili rasprava, postavi sebi granicu dostojanstva i, ako nisi u stanju da sagovornika podigneš na stepen velikog morala, nemoj dopustiti da on tebe spusti na stepen lošeg ahlaka. Od svojstava licemjera na koje nas je upozorio Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jeste: “… kada se spori – prelazi granicu.”⁵

U današnjem vremenu narod je iskušan raspravama više nego ikada ranije. Glavni uzrok toga je, prije svega, neznanje, neodgoj, udaljenost od vjere, mnoštvo smutnji i podjela, ali i veliki utjecaj društvenih mreža, koje su olakšale kako uzroke, tako i načine rasprava. Svjedočimo velikom broju umišljenih neznalica koji su preplavili društvene mreže i dobili prostor koji ranije nisu imali. Riječ je o ljudima koji ne traže istinu, ne slijede dokaze, niti su dovoljno obrazovani, ali ipak ćemo ih pronaći da se raspravljaju i prepiru o svemu i svačemu. O najbanalnijim pitanjima spremni su voditi beskrajne polemike i prepirke, dok im je daleko teže popraviti sebe, odgojiti svoju dušu i učiniti nešto korisno za svoje društvo i zajednicu. To im je, zapravo, teže nego prenijeti brdo s jednog mjesta na drugo. Zaista je čudno, a još čudnije od toga je kada se onaj koji to nije – ili ne bi trebao biti – spusti na isti nivo i poistovijeti s onima koji su prezreni i pokuđeni. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dosta, najmrži čovjek Allahu je onaj koji se puno raspravlja i prelazi granicu u raspravi.”⁶ Od Ebu Umame, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije narod skrenuo s Pravog puta, nakon što su bili na Uputi, a da im nije dato da raspravljaju.”⁷ Također prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ja garantujem kuću u donjem dijelu Dženneta za onog ko napusti raspravu, iako je u pravu.”⁸

Što više vrijeme poslanstva odmiče i što su ljudi udaljeniji od prvih, odabranih generacija, to su sve bliži stramputici, a dalje od upute i spasa. Prve generacije (selefus-salih) nisu se bavile raspravama i polemikama o vjeri, jer su duboko shvatile koliko je ta pojava štetna i kakve pogubne posljedice ima na islam i muslimane. Učestale rasprave i prepirke su očite osobine onih koji su skrenuli s Pravog puta, kao što je to zapazio poznati imam Ebu Muzaffer es-Sem’ani rekavši: “Kada pogledaš novotare, vidiš ih uvijek podijeljene u grupacije i partije, gotovo da ne možeš naći dvojicu među njima na istom pravcu u vjerovanju. Jedni druge proglašavaju novotarima, čak dolazi do tekfira – sin tekfira oca, brat brata, komšija komšiju. Uvijek ih vidiš u raspravi, mržnji i razilaženju. Čitav im život prođe, a njihova riječ nikada nije ujedinjena.”⁹ U tom kontekstu treba spomenuti i savjet imama Malika b. Enesa, Allah mu se smilovao, koji je rekao: “Zar ćemo, kad god nam dođe neki čovjek koji je ubjedljiviji u raspravi od drugog, zbog njihove rasprave ostaviti ono što nam je Džibril, alejhis-selam, dostavio preko Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem!?”¹⁰ Poznati halifa Omer b. Abdulaziz je govorio: “Kada čuješ raspravu, udalji se!”¹¹

Najbolji opis onih koji ustrajavaju u raspravama i polemikama dao je Hasan el-Basri, kada je čuo ljude kako raspravljaju, rekavši: “Njima je dojadilo činjenje ibadeta, olakšano im je da pričaju, izgubili su bogobojaznost, pa su progovorili.”¹²

Bitno je napomenuti da udaljavanje od beskorisnih rasprava nije dokaz neznanja i manjkavosti, naprotiv, to je dokaz potpunosti, učenosti i bogobojaznosti. Hafiz Ibn Redžeb el-Hanbeli rekao je: “Onaj ko se sustegnuo od nepotrebnog govora, rasprava i polemika među prvim generacijama, nije se sustegnuo zato što nema znanja ili zato što ne zna raspravljati, nego zbog znanja i straha od Allaha.”¹³

Kada bi se svako od nas pokorio Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa se potudio da izbjegne beskorisne rasprave i polemike, udaljio takve osobe od sebe, a i sam se od njih distancirao, svima bi bilo zaista bolje. Imali bi smo više bereketa u vremenu, djelima, imetku, porodici i svemu drugom. Imam Ebu Bekr el-Ādžurri je kazao: “Onaj kome Allah hoće dobro, nadahne ga da slijedi sunnet Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i put na kojem su bili plemeniti ashabi, radijallahu anhum, kao i oni koji su ih slijedili u dobru, od imama među muslimanima u svakom vremenu. Nadahne ga da izučava znanje zbog sebe, kako bi se udaljio od neznanja. Cilj mu je da uči u ime Allaha, a ne da uči kako bi se raspravljao, polemizirao ili prepirao, niti da bi stekao neku dunjalučku korist. Onaj kome to bude namjera, biće, inšallah, spašen od strasti, novotarija i zabluda.”¹⁴

Od Mu’aza b. Džebela, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Napustite rasprave i polemike, jer u njima nema puno hajra. Jedna od dvije skupine laže (nije u pravu), a obje skupine se ogriješe.”¹⁵ Navodi se da je Ebu Derdā, radijallahu anhu, govorio: “Dovoljno ti je grijeha da uvijek budeš zaposlen raspravama.”¹⁶ Mejmun b. Mihran je napisao: “Dobro se pripazi rasprava i polemika u vjeri. Nemoj se raspravljati ni sa učenim, niti sa neznalicom. Što se tiče učenog, rasprava će ti uskratiti znanje koje ima i neće mariti za onim što radiš (pustit će te da lutaš u neznanju); a što se tiče neznalice, unijet će ti nemir u prsa, a opet te na kraju neće poslušati.”¹⁷ Bilo je rečeno imamu Maliku: “O Ebu Abdullah, ako je čovjek učen i spoznao je Sunnet, da li da ga brani raspravljajući?” On je odgovorio: “Neće, nego će ih obavijestiti šta je Sunnet, pa ako prime od njega – dobro i jest, a ako ne prime – onda će šutiti.”¹⁸

Imam Ahmed b. Hanbel, kada je nabrajao šta su temelji slijeđenja sunneta, između ostalog je rekao: “… napuštanje rasprava, polemika i prepirki o vjeri.”¹⁹ Zatim je dodao: “Nemoj polemisati ni sa kim niti raspravljati, nemoj ni učiti kako se vodi rasprava…”²⁰ Abbas b. Galib el-Verrak upitao je imama Ahmeda: “O Ebu Abdullah, zadesim se na skupu na kojem nema niko drugi ko poznaje Sunnet osim mene, i desi se da počne govoriti jedan od novotara, da li da mu odgovorim?” Odgovorio je: “Nemoj sebe dovoditi u takvu poziciju. Obavijesti ih o Sunnetu i ne raspravljaj!” Ja sam ga, kaže El-Verrak, opet upitao isto pitanje, a on mi reče: “Vidim da si ti osoba koja voli raspravljati!”²¹

Na kraju ćemo navesti riječi Ma’rufa el-Kerhija koji je rekao: “Kada Allah želi dobro Svome robu, otvori mu vrata dobrih djela, a zatvori mu vrata rasprava. A kada želi robu loše, zatvori mu vrata dobrih djela, a otvori mu vrata rasprava.”²²

dr. Amir I. Smajić
Tuzla, 2. redžeb, 1445. god.

1. El-Ankebut, 46
2. En-Nahl, 125
3. Gafir, 4
4. El-Hadždž, 8
5. Buhari, br. 34; i Muslim, br. 58
6. Buhari, br. 2457; Muslim, br. 2668
7. Tirmizi, br. 3535; i Ibn Madže, br. 48
8. Ebu Davud, br. 4800
9. Ibnul-Kajjim, Muhtesar Es-Savā’ikul-mursele, str. 518
10. Lalekai, Šerhu usulil-‘iatikād, 1/144
11. Ibn Ebi Dunja, Es-Samt, str. 274
12. Ibn Redžeb, Bejānu fadli ‘ilmis-selef ala ‘ilmil-halef, str. 4
13. Bejānu fadli ‘ilmis-selef ala ‘ilmil-halef, str. 4
14. Kitabuš-Šeri’a, 1/450
15. Dejlemi, El-Firdevs, 2/211
16. Ibn Ebi Dunja, Es-Samt, str. 275
17. Darimi, Es-Sunen, 1/90
18. Ibn Abduluberr, Džāmi’u bejanil-‘ilm, str. 414
19. Lālekai, Šerhu usuli ‘iatkād, 1/156
20. Ibn Muflih, El-Ādābuš-šer’ijje, 1/201
21. Ibn Muflih, El-Ādābuš-šer’ijje, 1/201
22. Bejheki, Šu’abul-iman, 2/295