Ispravno razumijevanje šutnje

Uzvišeni Allah je rekao: „I kad je Allah uzeo zavjet od onih kojima je Knjiga data: ‘Sigurno ćete je ljudima obznanjivati i nećete je prikrivati!’ – pa su je oni bacili iza leđa svojih i prodali je za nešto što malo vrijedi, a loše je ono što kupuju!“¹

Od Tārika b. Šihāba se prenosi da je rekao: „Prvi koji je počeo s hutbom na dan Bajrama prije namaza bio je Mervān. Tada je ustao jedan čovjek i rekao: ‘Namaz je prije hutbe!’ On mu odgovori: ‘Ono što je bilo, ostavljeno je.’ Na to reče Ebu Se‘īd el-Hudri, radijallahu anhu: ‘Ovaj je izvršio svoju obavezu. Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Ko od vas vidi neko zlo, neka ga promijeni svojom rukom; ako to ne može, onda svojim jezikom; a ako ni to ne može, onda svojim srcem – a to je najslabiji vid imana.’’“²

Od Ebu Se‘īda, radijallahu anhu, također se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Neka nikoga od vas strah od ljudi ne spriječi da kaže istinu ako je vidi, posvjedoči ili čuje.“ A Ebu Se‘īd, radijallahu anhu, je dodao: „Volio bih da ovo nisam čuo.“³

U drugom rivajetu se navodi da je Ebu Se‘id rekao: „To me je navelo da sam otišao do Mu‘āvije, pa mu ispunio uši (savjetom i riječima), a zatim se vratio.“⁴ Također se prenosi: „Nevolje su nas stalno pritiskale sve dok nismo počeli popuštati, a doista smo (sada) stigli dotle da činimo i zlo.“⁵

Od njega se, također, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Neka niko od vas ne ponizi samoga sebe tako što će vidjeti nešto u čemu treba reći riječ radi Allaha, a onda to ne kaže. Allah će ga na Sudnjem danu upitati: ‘Šta te spriječilo da to kažeš?’ On će odgovoriti: ‘Gospodaru moj, bojao sam se ljudi.’ Allah će reći: ‘A Ja sam preči da se Mene bojiš.’“⁶

Ebu Bekr, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Zaista, kada ljudi vide grijeh i ne suprotstave mu se – uskoro će Allah sve njih obuhvatiti Svojom kaznom.“⁷

Imam Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, je rekao: „U jeziku se nalaze dvije velike opasnosti; ako se čovjek sačuva jedne, teško da će se sačuvati i druge: opasnost govora i opasnost šutnje. Nekada je grijeh jedne od njih veći od druge – u zavisnosti od situacije. Onaj ko šuti o istini – nijemi je šejtan, grješnik prema Allahu, licemjer i dodvorica, ako za to nema opravdan strah za sebe. A onaj ko govori neistinu – on je šejtan koji govori i grješnik prema Allahu. Većina ljudi griješi i u govoru i u šutnji, pa su stalno između ove dvije krajnosti. Oni koji su na sredini – to su sljedbenici Pravoga puta – suzdržavaju svoje jezike od neistine, a puštaju ih samo u onome što će im donijeti korist na Ahiretu. Nećeš vidjeti da iko od njih izgovori riječ koja mu je beskorisna, a kamoli riječ koja mu šteti na Ahiretu. Zaista, čovjek može na Sudnjem danu doći s dobrim djelima velikim poput brda, pa da zatekne svoj jezik kako ih je sve porušio. A može doći s grijesima velikim poput brda, pa da zatekne svoj jezik kako ih je sve srušio – zbog obilja spominjanja Allaha i onoga što je s tim povezano.“⁸

Ebu Alijj ed-Dekkāk je govorio: „Onaj ko šuti o istini – on je nijemi šejtan.“⁹ Isto potvrđuje i šejhul-islam Ibn Tejmijje, u djelu Medžmu‘ul-fetava¹⁰.

Hafiz Ibn Hadžer kaže: „Tako je i sa izvršavanjem šerijatskih kazni: njima se postiže spas i za onoga ko ih sprovodi i za onoga nad kim se sprovedu. A ako se one ne sprovedu – grješnik propada zbog svoga grijeha, a onaj ko šuti (i ne reaguje) – zbog svoga pristajanja na njega.“¹¹

Okvirno gledano, čovjek treba najprije sebe smatrati odgovornim i samoga sebe najviše koriti zbog onoga što se dešava od zla i nedaća u njegovom vremenu, jer nije učinio onoliko koliko je mogao, barem kada je u pitanju dova i ostavljanje grijeha.

Također, istina je da sama šutnja, po sebi, nije dovoljna osnova za sud o drugima, jer bismo time zatvorili vrata šerijatskih opravdanja poput bolesti, nemoći, straha i sličnih stanja. Ipak, učenjaci u određenim situacijama tretiraju šutnju kao odobravanje. Primjer toga je šutnja mlade pri prosidbi, što se smatra odobravanjem, također prešutni idžmā‘ ashaba (الإجماع السكوتي), koji je dokaz kod džumhura, zatim prešutni sunnet (السنة التقريرية), kao i praksa učenja pred šejhom (العَرْض), svejedno učenje Kur’ana ili čitanje hadisa ili drugo, gdje on šutnjom potvrđuje ispravnost pročitanog. Zbog toga učenjaci kažu da se šutnja smatra odobrenjem kada postoje karīne, tj. indikacije i jasni pokazatelji da je onaj koji šuti time zadovoljan, tj. ne želi da se suprotstavi. S tim u vezi, šutnja u situacijama kada je pojašnjenje obavezno smatra se zabranjenom, jer je to oblik saučesništva u samom grijehu ili kršenju propisa. Otuda je i pravilo: “لا يجوز تأخير البيان عن وقت الحاجة” – “Nije dozvoljeno odgađati pojašnjenje kada se za njim ukaže potreba.” Bitno je, dakle, razlikovati između opravdavanja onih koji su šerijatski opravdani – a to je izuzetak – i uzimanja stanja opravdanosti kao osnove. Npr. onaj ko klanja bez abdesta, njegov namaz je neispravan, ali u izuzetnim situacijama može postojati osnova da se tretira kao ispravan. Međutim, nećemo zbog tih izuzetaka promijeniti pravilo i reći: “Namaz bez abdesta može biti ispravan.”

Kada je riječ o Gazzi, obaveza uleme, daija, vladara, predvodnika i svakog muslimana jeste da se suprotstavi zlu – svako shodno svojim mogućnostima. Onaj ko to ne može učiniti osim govorom, obavezan je barem reći istinu, čime skida trenutnu odgovornost sa sebe. Učenjaci koji iz straha od zuluma vladara ne govore onoliko koliko bi trebalo i onako kako bi trebalo, opravdani su, inšallah. Međutim, njihova šutnja se ne može uzeti kao pravilo niti kao menhedž – naročito ne za one koji imaju mogućnost da govore slobodno.

U prilog tome, možda je korisno navesti govor imama Ibnul-Kajjima, Allah mu se smilovao, koji kaže: “Većina onih na koje se danas upire prstom kao na ljude vjere – zapravo je najmanje vezana za vjeru. Vallahu-l-muste’an! A kakva je to vjera i kakvo je dobro kod onoga ko mirno posmatra kako se Allahove svetinje skrnave, Njegove granice krše, Njegova vjera zapostavlja, a sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ostavlja – i pritom ostaje hladna srca i nijemog jezika?! Takav je nijemi šejtan! Isto kao što je onaj ko govori neistinu – šejtan koji govori. Zar nesreća za vjeru nije upravo od ovih ljudi, kojima ako su im sačuvane njihove plate i njihove pozicije, nije im važno šta se s vjerom dešava?! Najbolji među njima su oni koji uzdišu i tuguju, ali ako bi bili dirnuti u ono što zadire u njihov ugled ili imetak, eh tada bi se tek pokrenuli, založili, uložili trud i nastojali primijeniti sve stepene negiranja (rukama, jezikom i srcem) u skladu sa svojim mogućnostima. Ovi ljudi – iako su pali iz Allahovog oka i zaslužili Njegovu srdžbu – pogođeni su na dunjaluku najvećom nesrećom, a da toga nisu svjesni: mrtvilo srca. Jer, što je srce življe, to je snažnija njegova srdžba radi Allaha i Njegova Poslanika, i potpunija njegova borba za vjeru.”¹²

Pogrešno je nedaću muslimana u Gazzi koristiti kao izgovor za međusobne obračune i odmjeravanje snaga – ko je više, a ko manje govorio o Gazzi – ili kao priliku za blaćenje i omalovažavanje uleme. Samo Allah zna koliko je šejhova zatvoreno i progonjeno upravo zbog Gazze. S druge strane, ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da ima i onih koji sve to nijemo posmatraju, a ne samo da šute, već i napadaju muslimane koji se bore u Gazzi i nastoje ih ocrniti. Jednako tako, neispravno je opravdavati sistematsko minimiziranje govora o Gazzi od strane mnogih režima i njihovih sljedbenika. To se jasno vidi, jer nije potrebna posebna pronicljivost da bi se primijetila ogromna razlika između reakcija i osuda kada je, naprimjer, Katar bio napadnut – što je, svakako, za svaku osudu – i svih zajedno sabranih osuda kada je riječ o Gazzi.

Ispravno je, dakle, pojasniti da u pojedinim zemljama ulema šuti jer im prijete zloglasni zatvori i mučenja. To je šerijatsko opravdanje i ruhsa (olakšica), a Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. Na to ukazuju šerijatski argumenti i govor uleme u ovom kontekstu. Šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao je: „Onaj ko nije u stanju uspostaviti vjeru putem vlasti i džihada, pa učini ono što je u njegovoj moći – podržava srcem, dovi za ummet, voli dobro i čini onoliko dobra koliko može – nije obavezan onim što ne može učiniti.“¹³

Ipak, nesumnjivo je da su oni koji uzmu za sebe ‘azimu (odlučnost) i hrabro kažu istinu u lice nepravdi svjesni posljedica – u osnovi bolji i na većem stepenu kod Allaha, ali ne u svakom stanju i svakoj situaciji. Tako su činili odabrani imami ovog ummeta: poput Ahmeda b. Hanbela, El-Huzā‘īja, El-‘Izza b. Abdusselāma, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjima, Ibn Baza, Albanija, Ibn Usejmina, Ibn Džibrīna i mnogih drugih. Nerealno je očekivati od sve uleme da budu poput imama Ahmeda ili šejhul-islama Ibn Tejmijje, pa ako nisu, nazivati ih kukavicama, izdajnicima i slično. Mnogi učenjaci smatraju da je veća korist raditi na korisnim projektima i koristiti prilike za hajr, nego riskirati da riječ – bez ploda – odvede u zatvor i ostavi prostor nevaljalima. To je idžtihad koji ima svoje mjesto i jačinu.

Hasan b. Sālih prenosi: Amr b. Ubejdullah napisao je pismo Abdullahu b. Šubrumi, prekoravajući ga zbog toga što ne naređuje dobro i ne odvraća od zla. Na to mu je Abdullah b. Šubruma odgovorio: „O Amre, naređivanje dobra je dobro djelo; oni koji ga čine radi Allaha – pomagači su Njegove vjere, a oni koji ga izostave iz slabosti – imaju svoje opravdanje. A oni koji ih zbog toga kude – to su zli ljudi. O Amre, naređivanje dobra se ne podiže mačem protiv vladara – jer ubijanje donosi samo štetu.“¹⁴

S druge strane, pogrešno je šutnju i nijemo posmatranje, od strane onih koji ne strahuju od sablje, predstavljati kao mudrost, kao menhedž selefa ili menhedž uleme. To nije put istine, već opravdavanje pasivnosti i izbjegavanje obavezne jasnoće. A Allah najbolje zna.

1. Āli ‘Imrān, 187
2. Muslim, br. 49
3. Ahmed, br. 11017
4. Ahmed, br. 11793
5. Ahmed, br. 11879
6. Ahmed, br. 11255
7. Ahmed, br. 1
8. Ed-Dāu ved-devā, str. 161
9. Er-Risaletul-kušejrijje, 1/245
10. Medžmu‘ul-fetava, 28/17
11. Fethul-Bārī, 5/296
12. I’alamul-mevekki’in, 3/428-429
13. Medžmū‘ul-fetāvā, 28/396
14. Ebu Bekr el-Hallal, El-Emru bil-m‘arūf, br. 24