Šejhul-islam Ebul-Abbas Ibn Tejmijje el-Harrani, Allah mu se smilovao i podario najveće stepene u Džennetu, rekao je:
„Učiteljima nije dopušteno da grupišu ljude u tabore i da čine ono što unosi neprijateljstvo i mržnju među njima, već treba da budu poput braće koja se međusobno pomažu u dobru i bogobojaznosti.
Nije dopušteno nijednome od njih da od drugih traži privrženost da će se slagati sa svim što on želi, da će voljeti one koje on voli i neprijateljevati s onima s kojima on neprijateljuje. Ko tako postupi, spada u isti red sa Džingis-kanom i sličnima njemu, koji prijateljem i saveznikom smatraju samo onoga ko ih slijedi, a neprijateljem i buntovnikom onoga ko im se suprotstavi.
Naprotiv, oni i njihovi sljedbenici dužni su zavjet dat Allahu i Njegovom Poslaniku da će biti poslušni Allahu i Njegovom Poslaniku, te da će činiti ono što je Allah naredio, ostavljati ono što je Allah zabranio i da će poštovati prava učitelja na način na koji je Allah i Njegov Poslanik naredio.
Pa ako se učitelju nekoga od njih čini nepravda – treba ga pomoći, a ako je on nepravedan – ne smije mu se pomagati u nepravdi prema drugima, nego ga treba od toga spriječiti.
Kada dođe do sukoba ili rasprave između učitelja i učitelja, učenika i učenika, ili između učitelja i učenika – nije dozvoljeno nikome da stane na stranu jednoga od njih dok se ne utvrdi istina. Nije mu dopušteno pomagati ni iz neznanja ni iz strasti, već treba da razmotri stvar, pa kada mu se razjasni istina, tada će pomoći onome ko je u pravu protiv onoga ko je u krivu – bilo da je onaj ko je u pravu njegov prijatelj ili nečiji drugi, i bilo da je onaj ko je u krivu njegov prijatelj ili nečiji drugi. Cilj u svemu tome treba da bude isključivo ibadet Allahu, pokornost Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, slijeđenje istine i uspostavljanje pravednosti.
A onaj ko stane na stranu svoga prijatelja – bilo da je istina uz njega ili protiv njega – sudi presudom džahilijjeta i izlazi iz okvira Allahovog i Poslanikovog propisa. Obaveza svih njih jeste da budu ujedinjeni, pomažući onoga ko je u pravu protiv onoga ko je u krivu. Kod njih treba biti veličan onaj koga su Allah i Njegov Poslanik uzdigli, ispred svih treba biti onaj koga su Allah i Njegov Poslanik stavili ispred drugih, voljen treba biti onaj koga su Allah i Njegov Poslanik voljeli, a prezren onaj koga su Allah i Njegov Poslanik prezreli – sve u skladu s onim što čini Allaha i Njegovog Poslanika zadovoljnim, a ne prema ličnim strastima. Jer, ko bude pokoran Allahu i Njegovom Poslaniku – taj je na pravom putu, a ko bude nepokoran Allahu i Njegovom Poslaniku – ne šteti nikome osim samome sebi.
Ovo je temelj na koji se moraju osloniti. Tada, nema potrebe za njihovim podjelama i međusobnim suprotstavljanjima.
Kada čovjeka njegov učitelj poduči znanju, on treba da zna cijeniti tu blagodat i da iskaže zahvalnost. Međutim, nije mu dopušteno da se slijepo veže, niti za svog učitelja niti za bilo koga drugog. Jer, vezivanje i pripisivanje sebe određenoj osobi spada u novotarije džahilijjeta, nalik savezima koje su činili mnogobošci.
Ako je cilj tog vezivanja i pripadanja međusobna pomoć u dobru i bogobojaznosti – to su onda Allah i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdili, i za njega i za druge, bez potrebe za takvim vezivanjem. A ako je cilj pomaganje u grijehu i neprijateljstvu – to su Allah i Njegov Poslanik zabranili. Sve što se ovim ciljem htjelo od dobra – dovoljno je u Allahovim i Poslanikovim naredbama da se čini svako dobro; a sve što se htjelo od zla – to su Allah i Njegov Poslanik zabranili.
Prema tome, nijedan učitelj nema pravo da sklapa savez sa svojim učenicima na ovim osnovama, niti ima pravo iko drugi da preuzima učiteljeve učenike i vezuje ih za sebe na ovaj bid‘atski (novotarski) način – ni u početku ni kasnije.
Nije mu dopušteno da negira pravo prvog učitelja, niti prvome da sprečava učenika da se okoristi i uči i od drugih. Također, nije dozvoljeno drugome da kaže: ‘Veži se za mene i pripadaj meni, a ne svome prvom učitelju.’ Ako učenik uči od dvojice, dužan je da poštuje pravo obojice i da ne bude pristrasan ni prvome ni drugome. Ako je od prvog učio više, njegovo pravo ima prednost i veću pažnju.
Ako se svi zajedno okupe na pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, i budu se pomagali u dobru i bogobojaznosti, onda niko neće biti uz nekoga u svemu, nego će svako biti sa svakim u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, a niko neće biti ni sa kim u grijehu i nepokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku.
Oni se trebaju međusobno pomagati u istini, pravdi, dobročinstvu, naređivanju dobra, odvraćanju od zla, u pomaganju potlačenom i u svemu što Allah i Njegov Poslanik vole. A ne smiju se pomagati u nepravdi, džahilijjetskim pristrasnostima, slijeđenju strasti bez Allahove upute, u podjelama i razilaženju; niti se smiju vezivati za nekoga da ga slijede u svemu i da mu budu odani u onome što Allah i Njegov Poslanik nisu naredili.
Tada nema prelaska od jednog učitelja ka drugome na taj način, niti pripisivanja nekome nazivima džahilijjeta. Sve to je plod toga da učitelj traži od učenika da ga slijedi u svemu što on hoće, da voli onoga koga on voli i da mrzi onoga koga on mrzi – bez izuzetka. To je haram! Niko to ne smije naređivati, niti iko smije na to pristati. Ono što treba da ih okuplja jeste Sunnet, a ono što ih razdvaja jeste bid‘at (novotarija). Okuplja ih činjenje onoga što su Allah i Njegov Poslanik naredili, a razdvaja ih nepokornost Allahu i Njegovom Poslaniku – sve dok se ljudi ne podijele na one koji su Allahu pokorni i na one koji su Mu nepokorni. Ibadet pripada samo Allahu, a apsolutna pokornost samo Njemu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Nema sumnje da, ako ostanu na praksi iz džahilijjeta – da svaki učenik kojeg učitelj pouči bude njemu saveznik – onda onaj koji napusti prvog i pređe drugom učitelju, postaje nepravedan, buntovan, prekršitelj svoje odanosti i nepouzdan u svojoj vjernosti. To je također haram, a njegov grijeh je veći od onoga koji nije postupio tako. Takav, kada bi i prešao drugom učitelju i s njim sklopio savez, počinio bi zabranjeno djelo.
Ko se s nekim udruži na način da voli onoga koga taj voli i da neprijateljuje s onim s kim on neprijateljuje – takav je poput Tatara koji se bore na putu šejtana. Oni nikako ne spadaju u mudžahide na Allahovom putu, niti u redove muslimanske vojske; nije dozvoljeno da se takvi ubrajaju u vojnike muslimana – nego oni pripadaju vojsci šejtana.
Lijepo je, međutim, da učitelj kaže svome učeniku: ‘Na tebi je Allahov zavjet i Njegova obaveza da voliš onoga koga vole Allah i Njegov Poslanik, da neprijateljuješ s onim s kim neprijateljuju Allah i Njegov Poslanik, da se pomažeš u dobru i bogobojaznosti, a da se ne pomažeš u grijehu i neprijateljstvu. Ako je istina uz mene – pomozi istinu, a ako ja griješim – nemoj pomagati grijeh.’
Ko se bude ovoga pridržavao – on je od istinskih boraca na Allahovom putu, onih koji žele da cijela vjera bude Allahova i da Njegova riječ bude uzdignuta.“1
