Abdulganijj b. Abdulvāhid b. Ali b. Serur, Ebu Muhammed el-Makdisi, poznatiji kao hafiz Abdulganijj, bio je jedan od najvećih muhaddisa svoga vremena. Njegova djela, poput El-Kemāl fi esmai-r-ridžál i ‘Umdetul-ahkām, uvrstila su ga među najplodonosnije učenjake u nauci o hadisu. Rođen je u mjesecu rebi’ul-āhir 541. h.g. (1146. g.) u mjestu Džemā’īl u Palestini. Bio je stariji četiri mjeseca od svoga bratića i velikog učenjaka imama Ibn Kudāme el-Makdisija. Njegova porodica se preselila iz Kudsa u Damask, u naselje koje je kasnije po njima dobilo ime Sālihijja. Tamo je Abdulganijj učio Kur’an i hadise, a potom je, zajedno sa Ibn Kudāmom, otputovao u Bagdad 560. h.g. U tom gradu ih je ugostio veliki šejh Abdulkadir el-Džejlāni, prepoznavši u njima znakove bogobojaznosti i nadarenosti. Kod njega su našli toplinu i podršku, iako je rijetko kome dozvoljavao da odsjedne u njegovoj medresi. Hafiz Abdulganijj se od početka usmjerio ka hadisu i poznavanju prenosilaca, dok je Ibn Kudāme bio sklon fikhu i usulu. Nakon što su četiri godine proveli u učenju, vratili su se u Damask.
Abdulganijj je zatim putovao u Misr (Egipat) i Aleksandriju, potom u Džeziru, Bagdad i Isfahan, gdje je čuo veliki broj hadisa. U Isfahanu se upoznao s djelom hafiza Ebu Nu’ajma o ashabima, koje je kritički pregledao i na mnogim mjestima osporio. To je izazvalo gnjev tamošnjih učenjaka, pa je bio prisiljen da grad napusti skriven. Na putu prema Mosulu javno je čitao djelo El-Du’afā od imama El-‘Ukajlija, pa su se zbog spominjanja Ebu Hanife protiv njega pobunili hanefije. Tako je i odatle izašao, bojeći se i iščekujući šta će se dogoditi.
Kada se vratio u Damask, držao je predavanja iz hadisa poslije džume u revaku hanbelija u Emevijskoj džamiji. Ljudi su se okupljali kod njega. Bio je nježna srca, brzo bi zaplakao i zato je kod naroda imao veliko prihvatanje. No, zavist i neprijateljstvo pojedinih učenjaka ubrzo su mu priredili teško iskušenje. Naime, zavist ih je navela da traže od šejha Nasiha b. Hanbelija da u isto vrijeme govori ispod minbera i smeta mu, pa je Abdulganijj pomjerio svoj termin predavanja poslije ikindije.
Jednog dana, govorio je o svojoj akidi dok je sjedio na stolici. Tada su se protiv njega pobunili kadija Muhjiddin b. Ez-Zeki i hatib Dijauddin ed-Dule‘i. U ponedjeljak, 24. zul-ka’de 595. h.g., u tvrđavi mu je priređen sudski proces. Raspravljali su s njim o pitanju Allahovog uzvišenja iznad Arša, silaska na zemaljsko nebo, govora slovom i glasom itd. Rasprava se odužila, sve dok mu upravnik tvrđave Sarim Buzgaš nije rekao: “Znači, svi su oni u zabludi, a ti si jedini na istini?” On je odgovorio: “Da.” Tada se Buzgaš naljutio i naredio mu da napusti grad. On je tri dana kasnije otputovao u Ba’albek, zatim u Misr (Egipat).
Tamo su ga prihvatili mlinari i on je predavao hadis, ali su se i tamo protiv njega pobunili učenjaci. Pisali su veziru Safijjudinu b. Šukru, pa je donijeta odluka da bude protjeran u Magrib. Međutim, preselio je prije nego što je odluka sprovedena – u ponedjeljak, 23. rebi’ul-evvela iste godine, u 57. godini života. Ukopan je u Kairu, na groblju Karafa, kod šejha Ebu Amra b. Merzuka, Allah im se obojici smilovao.
Njegov savremenik Sibt b. El-Dževzi ga opisuje: “Bio je pobožan, skroman i predan ibadetu. Klanjao bi svaki dan tri stotine rekata, poput imama Ahmeda. Veći dio godine postio je i noću ustajao na namaz. Bio je darežljiv i nije ništa gomilao, već bi sve trošio na siročad i udovice, u tajnosti. Krpio bi vlastitu odjeću, a vrijednost nove radije udijelio drugima. Mnogo je čitao i plakao, pa mu je vid oslabio. U hadisu i pamćenju bio je jedinstven u svome vremenu.”1
Da mu se Uzvišeni Allah smiluje, oprosti mu grijehe i uvede ga u Džennet!
Amir I. Smajić
18. rebi’ul-evvel, 1447. h.g.
