Nerijetko čujemo komentare poput: „Dok vi raspravljate o tome da li je mevlud novotarija ili ne, u Gazi se provodi genocid.“ Takve riječi naizgled zvuče opravdano, jer bol i tragedija naše braće i sestara u Palestini, bez sumnje, imaju prioritet nad mnogim drugim temama. Međutim, potrebno je razdvojiti dvije stvari: prioritete – s jedne strane, i potpunu isključenost svega mimo toga – s druge strane.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio nas je da su vjernici poput jednog tijela – ako jedan dio pati, cijelo tijelo trpi. Naša je dužnost da bol Gaze i svakog drugog muslimanskog naroda bude i naša bol: da za njih dovimo, govorimo, pišemo i pomažemo koliko možemo. To je obaveza iznad mnogih drugih pitanja. Ali to ne znači da sve mimo Gaze postaje bezvrijedno i nebitno.
U vjeri nema zanemarivanja. Šerijat je cjelina. Namaz je preči od posta, ali se ni post ne zanemaruje. Tevhid je na prvom mjestu, ali to ne znači da ćemo zapostaviti, naprimjer, nasljedno pravo ili propise trgovine. Dakle, pomaganje potlačenih muslimana jeste obaveza, ali istovremeno je i čuvanje vjere od novotarija i iskrivljavanja obaveza. Kada bismo prihvatili logiku da je sve mimo jednog pitanja nevažno, morali bismo zanemariti i namaz, i učenje Kur’ana, i islamski odgoj, i zaštitu akide – a to nije islamski pristup.
Oni koji provlače ovakve parole često žele ostaviti dojam da im je više stalo do Gaze nego ostalima. Prednjače u kritikovanju uleme i daija, proglašavajući ih izdajnicima ummeta i „prodavačima“ Gaze. A kada se pogleda suština, mnogi od njih nisu učinili ništa konkretno za Palestinu osim piskaranja po internetu. Da li je iko od njih, recimo, prodao svoju kuću, stan, njivu ili auto i odrekao se komfora zarad Gaze? Najčešće je njima dovoljno da optuže druge kako bi skinuli sa sebe teret odgovornosti.
Njihove riječi se, na kraju, svode na prazne fraze kojima pokušavaju ušutkati one koji govore i o drugim važnim pitanjima vjere – a naročito su alergični na govor o novotarijama. Zanimljivo je da se gotovo nikada ne javljaju kada se radi o sportu, utakmicama, navijanju, planinarenju, pecanju ili trci za dunjalukom dvadeset i četiri sata dnevno. Društvene mreže preplavljene su besposlicama i besmislicama, ali nećemo ih čuti da govore: „Dok vi trošite sate na utakmice i kolače, u Gazi se ubijaju djeca.“ Ne! Oni se javljaju isključivo kada se povede ozbiljna diskusija o vjeri, o novotarijama i devijacijama. Samo tada „progovaraju“, samo tada se probude njihove emocije prema Gazi – ali tako što udaraju po daijama, studentima i onima koji ustrajavaju u borbi za očuvanje sunneta.
U njihovim očima svi drugi su, mašallah, „mekeki“, dok su jedino daije i studenti šerijata ti koji se bave „beskorisnim polemikama“. Takva selektivna „briga“ pokazuje da se u osnovi ne radi o stvarnoj brizi za Palestinu, već o skrivenom obračunu s drugima. Ali, preko tragedije u Palestini, koja pogađa srca svih muslimana, to zvuči ubjedljivije.
Musliman može i mora spojiti više obaveza: da srcem i djelom stoji uz Gazu, a u isto vrijeme da upozorava na novotarije i devijacije te pojašnjava propise, bilo one veće ili manje važnosti. I jedno i drugo vodi jačanju ummeta. Da se svi posvetimo samo jednom segmentu i zanemarimo ostalo, naš bi ummet bio još slabiji. Upravo pogrešna shvatanja vjere i udaljavanje od sunneta jedan su od uzroka naše nemoći i izloženosti nepravdi.
Naša snaga leži u dvije stvari: ustrajnosti u vjeri i međusobnoj solidarnosti. Gaza nas obavezuje da pokažemo jedinstvo, ali nas i podsjeća da su nam potrebni čista akida, ispravno prakticiranje vjere i povratak sunnetu – jer bez toga nema istinske snage niti pomoći od Allaha.
Zato, dok stojimo uz Gazu, ne smijemo potcjenjivati ni borbu protiv novotarija i zabluda. A oni koji se kriju iza praznih parola, a sami ne čine ništa više od drugih – i još selektivno napadaju daije i studente šerijata – neka znaju da time ne koriste ni Gazi, ni sebi, ni ummetu.
Uzvišeni je rekao: „Ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.“1
