PITANJE: Da li će mu’mini koji nepravilno obavljaju namaz (iz neznanja) imati ikakvu nagradu za to? I, ako ne, mogu li naklanjati te namaze da bi dobili nagradu svih nepravilnih namaza, na način da klanjaju samo jedan namaz u svrhu naklanjavanja, recimo, stotinu drugih (ne bukvalno 100, već neki veći broj namaza)?
ODGOVOR: Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom. Salavat i selam neka su na Allahovog Poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.
Niste naveli o kakvoj se nepravilnosti radi. Ne utiče svaka nepravilnost na ispravnost namaza. Međutim, ako bismo pretpostavili da se radi o nepravilnosti koja utiče na ispravnost namaza – kao da se, iz neznanja, klanja bez abdesta ili se ostavi neki drugi od uvjeta ispravnosti namaza – u tom pogledu učenjaci imaju podijeljena mišljenja.
Jedan dio učenjaka smatra da se takvi namazi moraju ponoviti, jer šerijatski nisu ispravni. Namaz ima svoje uvjete ispravnosti koji se moraju ispuniti. Drugi smatraju da se ipak ne moraju ponoviti, jer je Allah, dželle šanuhu, oprostio ovom ummetu ono što učine iz zaborava i njihove nenamjerne pogreške. Ovo posljednje mišljenje je, a Allah najbolje zna, ispravnije, jače, utemeljenije i više se podudara s općim smjernicama Šerijata.
Uzvišeni Allah kaže: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!”1
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenio je od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je Uzvišeni Allah primio vjernicima ovu dovu.2
Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je oprostio mom ummetu nenamjernu grešku, zaborav i ono na što budu prisiljeni.”3
Ovaj hadis zabilježen je u mnogim hadiskim zbirkama i prenosi se od skupine ashaba poput Ebu Zerra, Ebu Bekreta, ‘Ukbe b. Amira, Ibn Omera, Sevbana, Ebu Derdâa i drugih. Niti jedna od tih predaja nije potpuno pošteđena prigovora, a neke su veoma slabe. Pojedini učenjaci smatraju da se hadis može ojačati mnoštvom predaja, dok drugi to negiraju. Ipak, značenje hadisa ispravno je po konsenzusu islamskih učenjaka, kako tvrde imam Ebu Abdullah el-Kurtubi, rahimehullah, i drugi.4
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, u tom smislu ističe: “Ispravno mišljenje u ovom pogledu je da nije obaveza ponavljati takve namaze, jer je Uzvišeni Allah oprostio ovom ummetu nenamjerne pogreške i ono što učine iz zaborava. Uzvišeni, dželle šanuhu, kaže: ‘A Mi nikog nismo kažnjavali sve dok poslanika nismo poslali!’ (El-Isra, 15) Prema tome, onome do koga nije doprla Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, naredba o nečemu, za njega to nije obavezno.
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio Omeru i Ammaru, radijallahu anhuma, da ponove namaze kada su bili džunupi (na putovanju), pa Omer nije klanjao, a Ammar se uvaljao u zemlju i klanjao. Isto tako, nije naredio Ebu Zerru, radijallahu anhu, da ponovi namaze koje je iz neznanja ostavio jer je bio džunup. Ashabima koji su jeli i pili nakon nastupa zore u ramazanu sve dok nisu razlikovali bijeli konac od crnog, nije naredio da ponove te dane posta. Također, nije naredio onima koji su klanjali prema Bejtul-Makdisu nakon promjene kible, sve dok nisu saznali za promjenu, da ponove te namaze.
U tom kontekstu je i slučaj žene sa istihazom, koja je određeno vrijeme ostavila namaz smatrajući da nije dužna klanjati. U pogledu obaveznosti naklanjavanja tih namaza učenjaci imaju dva mišljenja. Jedan dio smatra da nije obavezna naklanjavati, kao što se prenosi od imama Malika i drugih, jer žena koja je imala istihazu u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koja mu se požalila da ima jak odljev krvi koja joj onemogućava da klanja i posti, Poslanik joj je pojasnio šta da radi ubuduće, ali joj nije naredio da ponovi propuštene namaze.
Do mene je mutevatir putem prenešeno da ima žena i muškaraca – daleko u pustinjama, a i izvan njih – koji postanu punoljetni, a ne znaju da su dužni klanjati. Kada bi neka od tih žena bila pozvana da klanja, rekla bi da će klanjati kada ostari, misleći da je namaz obavezan samo staricama. Među poglavarima plemena postoje oni koji ne znaju da im je namaz obavezan. Takvi nisu dužni naklanjati te namaze kada saznaju da moraju klanjati, svejedno rekli za njih, prije nego počnu klanjati, da su nevjernici ili da imaju opravdanje zbog neznanja.
Isto tako, onaj ko je bio munafik (licemjer) ili zindik (heretik), u vanjštini pokazuje da je musliman, a u srcu suprotno, pa ne klanja ili klanja bez abdesta, ili smatra da namaz nije obavezan – ako se iskreno pokaje i počne klanjati, nije dužan naklanjati protekle namaze po većini učenjaka. Odmetnik od islama, koji je znao da je namaz obavezan, pa se odmetne i zatim vrati, također nije dužan naklanjati propuštene namaze u stanju odmetništva, prema većini učenjaka poput Malika, Ebu Hanife i Ahmeda.
Odmetnici iz vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput Abdullaha b. Sa’da b. Ebi Serha i drugih, proveli su u nevjerstvu određeno vrijeme, a zatim primili islam. Nijednom od njih nije naredio da ponove namaze. Isto je bilo i sa odmetnicima iz vremena Ebu Bekra, radijallahu anhu – nije im bilo naređeno da naklanjaju namaze niti da nadoknade bilo šta drugo.
A što se tiče onoga ko zna da je namaz obavezan, a zatim ga ostavi sve dok ne prođe njegovo vrijeme, bez pogrešnog shvatanja, takav je dužan naklanjati taj namaz po sva četiri imama. Po mišljenju Ibn Hazma i drugih, on nije dužan, a čak i ako ih naklanja nakon isteka vremena, ti namazi nisu ispravni. Isto su rekli i za onoga ko namjerno ostavi post. Allah, subhanehu ve te‘ala, najbolje zna.”5
Ako bi osoba željela ponoviti te namaze iz predostrožnosti i sigurnosti, nakon što se utvrdi da su bili neispravni, može ih ponoviti i to joj nije zabranjeno. Imat će za to, inšallah te‘ala, nagradu, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.
Amir I. Smajić Medina, 30. zul-hidždže, 1436 god.
